Kumane kroz istoriju: Otpornost, revolucija i nacionalni ponos – U ovoj kategoriji, istražujemo duboku povezanost između Kumana i borbe za slobodu, analizu istorijskih događaja i njihov uticaj na savremeno razumevanje nacionalnog identiteta.

Blokada i velika racija u Kumanu 1942. godine

Blokada i velika racija u Kumanu 1942. godine

Početkom 1942. godine okupacione vlasti pokrenule su niz hapšenja u Kumanu i okolnim selima kako bi otkrile partizanska skloništa i razbile mrežu Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Posle januarskih hapšenja, Kumane je 5. februara opkoljeno, a od 13. do 25. februara trajala je velika racija. Prema podacima iz teksta, od 5. do 25. februara uhapšeno je oko 210 ljudi i otkrivena su 32 skloništa, koja su partizani i njihovi saradnici nazivali bazama.

Januarska hapšenja i bekstvo Rade Odadžića

Šestog januara 1942. godine nemačkoj policiji dobrovoljno su se javila petorica partizana i saradnika NOP-a iz Melenaca: Živa V. Lončarski, Velimir S. Mavrenski, Milan D. Mikin, Radovan M. Kuručev i Stanko Cvetić. Poverovali su Mihajlu Olćanu, ministru privrede u vladi Milana Nedića, koji je na zboru u Melencima, u prisustvu Rajta, obećao da će partizanima sve biti oprošteno ako se sami prijave.

Svetozar Ješić Marko, sekretar SK SKOJa za Novi Bečej 1941/42. godineSva petorica su uhapšena i podvrgnuta mučenju. Pod batinama su rekli da se partizani nalaze u svojim selima i da su Kumančani Racko Brusin i Živa Kumrić-Batrga, naročito Racko, pomagali Odred.

Špiler je 16. januara došao u Kumane s nekoliko agenata i manjim odredom nemačke vojske, pod izgovorom da ide u lov na zečeve. Lov je trajao tri dana, a opštinske vlasti su svakog dana određivale meštane koji će učestvovati kao hajkači. Poslednjeg dana među njima se našao i partizan Rada Odadžić. Špiler je kod sebe imao fotografije partizana, a u lovu su učestvovali i kumanski policajci.

Po završetku lova Rada je otišao kući, gde već duže vreme nije noćivao. Skinuo je džemper i opanke i legao kraj peći. Te noći policija je uhapsila Racka Brusina, Živu Kumrića-Batrgu i Sredoja Nemeševa, a potom krenula po Radu.

Špiler je u kuću Odadžićevih ušao s jednim agentom i dvojicom vojnika. Ukućani su se probudili tek kada je upaljena petrolejka. Špiler je naredio Radi da se obuče i pođe s njim. Dok je navlačio džemper, Rada je udario agenta, probio se pored vojnika i preskočio ogradu u dvorište komšije Ivice Baračkova. U čarapama, kroz sneg do kolena, dospeo je do ulice. Potera ga je pratila uz pucnjavu, ali joj je posle otprilike jednog sata izmakao.

Te noći nakratko se sklanjao kod Joce Maksića, Emila Petrovića i Zore Petrović. Kod Emila nije mogao da ostane jer je tamo radio Miloš Nemešev, bivši član rukovodstva SKOJ-a, za kojim je policija mogla da krene. Noć i naredni dan proveo je kod Mirka Doroslovca, a zatim je prešao kod Laze Brančića. Tamo se, između sobe i štale, nalazilo sklonište u dvostrukom zidu, s ulazom s tavana. U njemu su već bili Borivoj Brančić, zvani Laza Dadin, i Veselin Nemešev-Glišin.

Upozorenje pred blokadu

Posle prvih hapšenja Arsa, Nikica i Crni Rada otišli su iz Kumana u Melence. Prikupili su podatke o bazama i reorganizovali rukovodstvo SKOJ-a. Arsa je zatim otišao na područje Elemira, Aradca i Perleza. Crni Rada trebalo je da se uputi u Velike Livade, a Nikica da iz Melenaca pokuša da uspostavi vezu s NOP-om u Tarašu. Dogovorili su se da se ponovo sastanu u Melencima posle 25 dana.

Racko Brusin i Živa Kumrić-Batrga pušteni su posle svega nekoliko dana. Ubrzo je oslobođen i Sredoje Nemešev, koji je, prema zapisu, greškom uhapšen u vezi sa slučajem iz Elemira. Brzo puštanje Racka i Batrge izazvalo je sumnju u mesnoj organizaciji. Na sastanku u kući Ljubomira Čolića neko je predložio da ih likvidiraju. Sekretar se tome usprotivio i predložio da se s njima razgovara kako bi se na vreme upozorili ljudi čija su imena dospela do policije.

S Rackom je razgovarao Maksa Kovačev, a s Batrgom Boža Titin. Prema zapisu, obojica su navela imena ljudi koje su odali i rekla da su pristala da nastave da rade za Špilera. Ispričali su i da je Špiler nameravao da sačeka tri nedelje pre novih hapšenja kako se njihovo puštanje ne bi dovelo u vezu s policijskom akcijom. Članovi Partije i SKOJ-a obavešteni su o spisku i upozoreni da se sklone.

Blokada Kumana 5. februara

U četvrtak, 5. februara 1942. godine, okupacione snage opkolile su Kumane. Za akciju je unapred izrađen dokument pod naslovom „Nastupni plan akcije protiv komunista u Kumanu“. Učestvovale su tri grupe. Prvu su činila 64 pripadnika Kriminalne policije iz tadašnjeg Petrovgrada, današnjeg Zrenjanina. U drugoj je bilo 140 pripadnika Državne policije, a u trećoj 70 pripadnika Državne policije iz Novog Bečeja. Svaka grupa imala je spisak ljudi koje treba uhapsiti, s njihovim adresama.

Žarko Milankov, politički komesar Severnobanatskog odredaPrva grupa, s Rajtom i Špilerom, stigla je u 11.30 na šesnaest saonica. Policajci su bili u civilnim odelima i bundašima. Po dolasku su upadali u kuće, vezivali uhapšene i odvodili ih do saonica, dok su ostale ukućane držali pod pretnjom oružjem.

U isto vreme druga grupa stigla je posebnim vozom koji se zaustavio nedaleko od ukrštanja pruge i druma Melenci–Kumane. Treća grupa pristigla je saonicama iz pravca Novog Bečeja. Te dve grupe obrazovale su obruč oko sela. U 12.30 obruč je počeo da se steže prema prvim kućama, a na izlazima su postavljene zasede. Rajt i Špiler smestili su se u zgradi Opštine, gde su odmah počela saslušanja uz batinanje.

Tog prepodneva Boža Titin prešao je preko puta, u kuću Laze Brančića, da s Radom Odadžićem i ostalim partizanima čita „Kratki kurs istorije SKP(b)“. Tek što su počeli, začuli su doboš. Lazina žena izašla je da vidi šta se događa i ubrzo se vratila uznemirena:

„Naša ulica — puna Nemaca...!“

Partizani su se povukli u bazu, a Boža je izašao na ulicu. Zatekao je Zorana Čobanova vezanog uza zid. Policajci su od njega tražili da pokaže kuću Tome Tatića. Čobanov je uporno ponavljao da ne zna gde Toma stanuje i na kraju je pušten. Ubrzo je naišao Rada Matić i pokazao im kuću, ali Tatić je do tada već uspeo da se skloni.

U blokadi je uhapšeno dvadeset četvoro ljudi, među njima i Ljuba Čolić. Većina uhapšenih nalazila se na spisku Racka Brusina i Žive Kumrića-Batrge. Špiler je tokom saslušanja dobio potvrdu da su partizani još u selu, pa je narednih dana pokrenuta opsežnija potraga.

Velika racija od 13. do 25. februara

U raciji su učestvovali pripadnici Državne straže za Banat, jedinice „Dojče Manšaft“ i odred nemačke vojske, ukupno oko hiljadu naoružanih ljudi. Akcijom je rukovodio dr Juraj Špiler, pukovnik Državne straže i komandant Javne bezbednosti. Među učesnicima bili su inspektor tajnih agenata Josif Vilhelm, podinspektor Krsta Kozlovački i agenti Sava Brusić, Dobrosav Ćirović, Franc Veber, Rudolf Lajthajm, Petar Luc, Matijas Hinfel i Viktor Šisler.

Maksa Kovačev, član OK KPJ za severni BanatŠpiler je za Kumane govorio da je selo „dušom i telom za partizane“ i nazivao ga „kulom komunizma“. Cilj racije, prema formulaciji okupacionih vlasti, bio je otkrivanje partizana, mesnih organizacija KPJ i SKOJ-a i njihovih pomagača.

Snage su stigle železnicom i postavile straže na najprometnijim mestima na obodu sela. Prvog dana odrasli meštani pozvani su, pod pretnjom, u veliku salu Omladinskog doma. Špiler im je govorio o snazi Trećeg rajha i pozvao ih da odaju partizane, obećavajući oprost onima koji to učine. Okupljeni su ćutali. Po završetku zbora počeli su pretresi kuća i okoline sela. Sitni sneg padao je bez prestanka, praćen jakim vetrom.

Drugog dana racije Rada i Sava Aćimov-Kalić napustili su sklonište u svojoj kući i krenuli prema praznom salašu u pravcu Novog Bečeja. Novobečejska policija pronašla ih je prateći sveže tragove u snegu. Odvedeni su u Opštinu, gde su pod batinama otkrili svoju bazu. Rada je naveo i sklonište Veselina Nemeševa, koji je uhapšen istog dana.

Boža Stojanov-Punga i Dušan-Dušica Stojanov-Punga napustili su svoju bazu strahujući da će i ona biti otkrivena. Pokušali su da stignu do Taraša, ali su 15. februara uhvaćeni u ataru. Pod batinama su otkrili svoje sklonište, a Dušica je naveo i baze Miroslave Eremić, Svetozara Zokića-Čivuta, Žarka Tatića, Zorana Tatića, Rade Titina i Milana Čobanova. Usledila su nova hapšenja.

Istog dana, na prijavu Svetozara Tešića, uhapšeni su Milanko Bogdanov-Gvožđar i Milan Brusin. Obojica su zatečena u skloništima u svojim kućama. Tokom saslušanja otkrivena su imena domaćina kod kojih su ranije boravili: Svetozara A. Brusina, Svetolika O. Đuričina, Dušana T. Lupurova, Boška I. Lupurova, Lazara C. Marinkova, Pere V. Stajića, Ivana Stančića, Slavka V. Stančića, Uroša P. Stančića, Lazara Ž. Trifunjagića i Šandora Tubića. Svi su uhapšeni. Policija je ljude koje je saonicama dovodila u Opštinu prekrivala ćebadima da meštani ne bi videli ko je uhapšen.

Hapšenje braće Stančić i Svetozara Ješića

Popodne 15. februara patrola iz Melenaca dobila je naređenje da na Ciglani Stančićevih, oko kilometar i po od sela prema Kumanu, uhapsi Milana Stančića-Uču i njegovog mlađeg brata Savu. U patroli su bili Đuri Bolokan, Jani Verfenbah, Andres Poljak, Pera Sasur i komandir Johan, pripadnik Manšafta.

Milutin Stojanov Bača, član KPJPatrola je braću zatekla u kuhinji. Dok ih je Johan držao na nišanu, Poljak, saradnik NOP-a na zadatku u okupacionoj policiji, oborio mu je cev puške. Puška je opalila, a metak se odbio od cigle i pogodio Poljaka u oko. U metežu je jedino Uča uspeo da pobegne, iako je bajonetom ranjen u ruku. Sava je ostao u rukama policije.

Ranjen i promrzao, Uča je stigao u Taraš. Nepoznati zemljoradnik primio ga je u štalu i dao mu ćebe, a potom ga prijavio Opštini. Policija je došla po mraku. Uča je pokušao da pobegne, ali se zaglavio u dubokom snegu. Vezanog su ga odveli u Opštinu, usput ga tukući kundacima. Tamo je pokušao da sebi oduzme život, ali je preživeo.

Po Špilerovom naređenju taraška policija je u zoru krenula saonicama da ga prebaci u Kumane. Nedaleko od sela naišla je na Svetozara Ješića-Marka, koji je zalutao u vejavici dok je pokušavao da stigne do Melenaca. Marko je prethodno boravio u bazi kod Nate Žarin s Prokom Sredojevim, Ljubicom Odadžić, Milicom Ružić i Ljubomirom Odadžićem-Čičom.

Kada je ugledao vezanog Uču, Marko je pokušao da ga oslobodi. Pištolj mu je zatajio, pa su ga policajci razoružali i vezali. Marko im je rekao da ih na putu prema Kumanu čeka partizanska zaseda. Time je pokušao da dobije na vremenu. Policajci su se vratili prema Tarašu, a tek po dolasku pojačanja Uča i Marko prebačeni su u Kumane.

Potraga za skloništem u Vranjevu i Elemiru

Boža Titin i njegov sin Živa najpre su se krili u svojoj kući. Kada je 15. februara uhapšen njihov sused Zoran Čobanov, prešli su kod Čobanovih, verujući da policija tamo više neće dolaziti. Sa Zoranovim sinom Čedom iskopali su sklonište pod slamom. Napustili su ga pošto je iz Zrenjanina stigla vest da policija raspolaže spravama za otkrivanje ljudi pod zemljom.

Danica Naca GladićBoža je pokušao da pronađe novo skrovište u selu, ali je među meštanima zavladao strah od pretresa i hapšenja. Njegova žena predložila mu je da ode kod njene rodbine u Vranjevo. Stric Milan Titin povezao ga je saonicama, kao da idu po kukuruzovinu. Kada su nadomak Novog Bečeja začuli zvonce i posumnjali da nailazi policija, Boža je sišao sa saonica i nastavio do svoje punice Ljubice Stanković. Preko šuraka Koste ponovo se sastao sa sinom Živom, koji se u međuvremenu sklonio kod Ivana Garčeva.

Kosta je otišao u Kumane da sazna šta se događa s njihovom porodicom. Preko komšinice Jovanke Zokić razgovarao je s Milčikom, koja mu je rekla da policija svakodnevno dolazi u kuću i raspituje se za Božu i Živu. Čak su i malog Milenka u školi pitali za rodbinu u Vranjevu. Kada su to čuli, Boža i Živa zatrpali su sklonište koje su tamo iskopali i krenuli prema salašu u potesu Krivaja. Zbog magle su zalutali i stigli do velike kamare slame, u kojoj su se sklonili na nekoliko dana, dok racija nije prošla.

Rada Odadžić u međuvremenu je napustio bazu kod Laze Brančića. Najpre je s Ljubomirom Odadžićem-Čičom iskopao sklonište kod Ivice Baračkova, a potom još jedno u šupi svog oca Alekse-Lekse. Kada je počela velika racija, porodica je posumnjala da će policija pronaći i tu bazu. Po očevom predlogu, Rada se privremeno sklonio pod snegom u dvorištu, uvijen u bundaš. Zbog jake hladnoće tamo je izdržao svega jedan dan.

U noći 15. februara Rada, Čiča, Ivica Baračkov i Rada Blažić-Socijalista krenuli su prema Elemiru. Prenoćili su u štali na salašu u potesu Vanj. Kada su se približili Elemiru, Rada i Ivica primetili su patrole i ostali izvan sela. Čiču i Socijalistu policajci su zaustavili i poveli prema Opštini, ali su im obojica pobegla. Sklonili su se kod Čičine rođake Pauline Mihajlov, koja je živela sa zaovom Slavkom dok su im muževi bili u zarobljeništvu. Paulina je potom pronašla Radu i Ivicu kod Topalovih i ponudila im da pređu kod nje. Tako su se četvorica Kumančana ponovo našla zajedno.

Poslednji dani potere

Kako policija još nije pronašla Maksu Kovačeva, Žarka Milankova i Ljubicu Odadžić, Špiler je preko doboša objavio da će za hvatanje ili ubistvo rukovodilaca NOP-a biti isplaćeno po pedeset zlatnih rajhsmaraka. Onima koji bi im pružili utočište ili prećutali gde se kriju zapretio je streljanjem.

Policija je 20. februara otkrila Ljubicu Odadžić i Ivana Knežića-Cotu u bazi kod Ljubinke Lj. Petrović. Tu su ranije povremeno boravili Žarko Turinski-Arsa, Barbara-Boriška Seleši, Marija Kevrešan i Stevan Petrović. Prema zapisu, bazu je pod pretnjom odala Seka Santovac-Bogić, Ljubicina prijateljica, koja je učestvovala u njenom kopanju. Dok se policija približavala, iz skloništa se začuo pucanj. Coto je pronađen mrtav. Ljubica je stajala kraj njega s pištoljem koji je zatajio. Uhapšena je i odvedena u Opštinu.

Žarko Milankov i Velja Ubavić sklonili su se iz kuće Lazara Brusina u Mali rit, do kolibe Pere Stojića. Prema zapisu, njihov trag policiji je pokazao Milivoje Korbić. Potera ih je stigla 21. februara. Kada je Velja pokušao da pobegne, Žarko je pucao u njega i teško ga ranio. Žarko je potom pucao u sebe, a u istom trenutku pogodila su ga i dva metka iz potere. Njegovo telo i teško ranjenog Velju policija je saonicama odvezla u selo.

Sutradan je Žarkova porodica došla u opštinsko dvorište, gde je telo još ležalo. Dragić Češljarev rekao je supruzi Smilji i deci da odu na groblje jer će telo biti preneto tamo. Posle njihovog odlaska, telo je ostavljeno izvan sela, u snegu. Kada je sneg okopneo, pronašao ga je vlasnik vinograda Žarko Berić i sahranio na istom mestu.

Milutin Stojanov-Bača ostao je u bazi kod Ljube Eremića do 23. februara. Tada je prešao kod Boška Odadžića, koji je uzbunio komšiluk. Milutin je otrčao u kuću Slavinke Miokov i na tavanu izvršio samoubistvo. Istog dana Žarko Sekulić pronašao je Veselina Lupurova na tavanu svoje kuće, savladao ga i predao policiji.

Maksa Kovačev i Svetozar Čolić skrivali su se kod Ljube Eremića do 25. februara. Svetozar je prešao kod Đure Aćimova-Kalića, a Maksa u kuću Ljube Čolića, računajući da se policija tamo neće vratiti jer je Ljuba već uhapšen. Prema zapisu, prijavila ga je Ljubina supruga Danica Čolić. Kada je ugledao policiju u dvorištu, Maksa je pokušao da sebi oduzme život. Umro je kasnije tog dana, kod železničke stanice.

Hapšenje Dobre Gladića i privođenje učitelja i đaka

Policija je više puta dolazila po Dobru Gladića. Njegova majka Danica, zvana Naca, uporno je govorila da ne zna gde joj je sin. Prilikom jednog pretresa Špiler joj je zapretio da će je ubiti ako je lagala. Tokom kasnijih saslušanja doznao je da se Dobra krije u bazi kod kuće, pa se vratio s policijskom pratnjom. Pronašli su ga, vezali i izveli u dvorište, gde ih je čekala njegova majka.

„Znači, lagala si!“ — rekao joj je Špiler.

„Lagala bih, gospodine, čak i za vas da ste moj sin!“ — odgovorila je Naca.

Policija je privela i učitelje i starije srednjoškolce. Učitelji su ranije odbili da potpišu izjavu protiv komunizma, a među đacima je bilo aktivista NOP-a. Priveden je i apotekarov sin Andrija Ot. On i učitelji pušteni su posle nekoliko dana, još dok su bili u Kumanu. U zatvoru je Andrija prišao Milojku Brusinu i rekao mu:

„Znam da ste svi vi komunisti. Mene ne treba da se bojite. Nisam ničiji doušnik, već vaš drug i Kumančanin.“

Tokom racije policiji su se sami prijavili Miloš Boberić, Slavko Boberić, Milan Đuričin-Berić, Živojko Erdeljan, Milutin Erdeljan-Luta, Milivoj Marinac, Slavko Markov, Hranisav Mirkov i Toma Tatić.

Saslušanja u Opštini

Uhapšeni su još u Kumanu raspoređeni u tri grupe. Partizani i najistaknutiji pripadnici NOP-a držani su u jednoj prostoriji Opštine, saradnici u školi, a oni koje je policija smatrala sumnjivima u velikoj opštinskoj sali.

Ljuba Čolić, doveden iz Zrenjanina, bio je toliko pretučen da je na tabanima imao otvorene rane. Miloš Teodosin-Beodranski, takođe teško pretučen, rekao je tokom saslušanja da je oružje sakriveno kod Ljube. Čolić je to poricao i posle novih mučenja, a po povratku u sobu pozivao je ostale da povuku iskaze kojima su teretili druge:

„Braćo, ako smo mi upali u bedu, nemojmo uvlačiti druge. Ako ste već nešto priznali, povlačite izjave!“

Posle ponovnog saslušanja Teodosin je otkrio sklonište u Ljubinoj šupi. U njemu je policija pronašla šesnaest vojničkih pušaka, jednu lovačku pušku, 1.451 vojnički i 40 lovačkih metaka, sedam pištolja sa 60 metaka i četiri bombe.

Milan Stančić-Uča saslušavan je i mučen iako je bio ranjen. Prema zapisu, nije odao nikoga. Ljubica Odadžić takođe je bila izložena teškom mučenju. Posle saslušanja unosili su je u sobu u ćebetu jer nije mogla da hoda. Ostali zatvorenici posle prvog saslušanja jedva su je prepoznali. Tokom ispitivanja nije progovorila.

Špiler je imućnijeg zemljoradnika Šandora Tubića pitao zašto se priključio komunistima kada i sam ima imovinu. Tubić mu je odgovorio:

„Nije, gospodine, dovoljno da imam samo ja, ili nekoliko nas, dok ogromna većina ljudi gladuje!“

Odvođenje uhapšenih u Zrenjanin

Oko deset časova 25. februara Špiler je naredio da se uhapšeni izvedu iz opštinskog dvorišta i sprovedu do železničke stanice. Ljubicu Odadžić, Ljubu Čolića i Miloša Teodosina morali su da iznesu. Njih i Slobodana Odžića smestili su na kola, a ostali su, vezani, išli u koloni po četvoro. Na drugim kolima prevoženi su zaplenjeno oružje i ostali predmeti. Na poslednjim kolima sedeo je Špiler.

Ulica je bila prazna. Iza zavesa koje su se pomerale meštani su krišom ispraćali svoje bližnje. Na stanici je čekala lokomotiva s nekoliko vagona. Uhapšene su ukrcavali prema grupama u koje su već bili raspoređeni, dok je oružje utovareno u poseban vagon. Maksu Kovačeva dovezli su na posebnim kolima. Još je davao znake života. U jednom trenutku podigao je ruku, pa je nemoćno spustio. Bio je to kraj sekretara SK i člana Okružnog komiteta KPJ.

U vagonu u kojem je bio Slobodan Odžić jedino harmonikaš Sava Aćimov nije bio vezan. Svirao je i pevao:

„Ja neću više prolazit’ kroz selo,
jer je za mene sve neveselo.“

Po dolasku u Zrenjanin, uhapšeni su od železničke stanice peške sprovedeni do sudskog zatvora. Tamo su nastavljena saslušanja i mučenja.

Špilerov izveštaj i posledice racije

U izveštaju od 26. februara 1942. Špiler je naveo doprinos ljudi koji su policiji dali podatke tokom racije. Svetozara Tešića povezao je s hapšenjem Milanka Bogdanova-Gvožđara, Slavka Praporskog s prokazivanjem Svetozara Popova-Šlezijaka, Milivoja Korbića s poterom za Žarkom Milankovim i Veljom Ubavićem, Boška Odadžića sa slučajem Milutina Stojanova-Bače, Žarka Sekulića s hapšenjem Veselina Lupurova, a Danicu Čolić s otkrivanjem skrovišta Makse Kovačeva. Prema zapisu, za te prijave isplaćeno je ukupno 8.200 dinara. Nekoliko policajaca i agenata predloženo je za odlikovanja.

Posle racije Špiler je predložio da se imovina partizana konfiskuje i da se od nje osnuje fond za borbu protiv NOP-a. Predlog nije sproveden.

Hapšenja u Kumanu uticala su i na rad organizacije u okolnim selima. Nikica je u Taraš uputio Vujicu Vujanova, a Crni Rada je umesto sebe poslao Emila Kevrešana u Velike Livade. Nikica i Crni Rada napustili su Melence i preko Elemira i Aradca stigli u Perlez, gde su se sastali s Arsom. Crni Rada je po Arsinom uputstvu krajem februara trebalo da se vrati u Kumane, ali je od povratka odustao jer su mesne organizacije tokom racije bile razbijene.

Related Articles

Komentari