Reč salaš je mađarskog porekla (szallas) i koristi se još u 13. veku. I danas, u Mađarskoj postoje brojna naselja sa dodatkom imenu zsallas kao na primer: Kisuvszallas, Jakobszallas, Kunszallas, Fiilopszallas, Szabadszallas i dr.
Hajnalka Zerebelјi je prvi ženski advokat u Novom Bečeju. Posle više decenija profesionalnog rada, iza sebe ima bogato iskustvo, koje rado prenosi mladim kolegama.
Rođena je 14. aprila 1959. godine u Zrenjaninu, gde je završila osnovnu školu i gimnaziju, prirodno-matematički smer. Pravni fakultet završila je u Novom Sadu. Iako je rodom iz Zrenjanina, sebe smatra Novobečejkom, a Novi Bečej gradom sa posebnom dušom.
Beda i teški radni uslovi naterali su seosku sirotinju i proletarijat na organizovanu borbu putem štrajkova. Iako je bilo štrajkova i ranijih godina, 1897. godine oni su bili najmasovniji. Centar borbe bio je u Elemiru, a najznačajnija borba vođena je u Potisju, u nekadašnjem Dištriktu, gde je štrajk uzeo najveći maha u Turskom Bečeju, Kumanu, Melencima i, naročito, u opštini Torda.
Omogućava prihvatanje svih suvišnih voda sa slivnog područja – gravitaciono (slobodnim padom) ili veštački – crpkama, i evakuiše ih dalje u glavne prijemnike: Tisu i Dunav. Trase OKM-a projektovane su tako da dimenzije proticajnih profila ovih velikih i moćnih kanala zadovoljavaju u horizontalnom i visinskom pogledu.
3. jun i 4. oktobar 1999.
Posle dva otvorena takmičenja solo pevača (1995. i 1997) i dva pozivna kompozitorska konkursa (1996. i 1998), organizatori manifestacije „Obzorja na Tisi“ planirali su sedmu smotru sa velikim ambicijama. Prema utvrđenoj dinamici, na redu je bilo treće pevačko takmičenje. Prvi put, poziv je objavljen u vidu javnog oglasa u beogradskoj Borbi, pa se, zbog sve veće popularnosti takmičenja, očekivao veliki broj učesnika.
Banat, velika i plodna ravnica, ali gusto prošarana močvarama i rečnim rukavcima, postao je u drugoj polovini XVIII veka poprište migracije raznih naroda. Starosedelački narodi, Srbi i Mađari, bili su, posle velikih austro-turskih ratova i epidemija kuge, veoma razređeni, a prostrane oblasti bile su prazne, pa su tadašnje vlasti preduzimale mere da se one popune i da se u njima stabilizuje stanovništvo (Dušan Popović: Srbi u Banatu, str. 56-57).
Prošlo je prilično vremena od izleta u Šumicu do novog, na Matejski Brod. Iščekivali smo da Voja Glavaški dobije bicikl kako bismo krenuli sa tri bicikla. Na to smo čekali skoro do završetka školske godine. Voji su kupili bicikl marke Vesta, kao i moj, ali njegov je bio lepši, dve godine moderniji.
Neću se upuštati u istorijski prikaz nastanka školstva u Novom Bečeju i Vranjevu, jer sam to već učinio u svojoj knjizi „Novi Bečej i Vranjevo kroz istoriju". Ovaj tekst želim posvetiti burnoj i gotovo revolucionarnoj školskoj prošlosti Novog Bečeja između dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog veka.
Pre pet decenija, Novi Bečej je bio poprište jednog od strašnih zločina Drugog svetskog rata.
Posle petomesečnog zatočenja, iz Novog Bečeja je u jednom danu i zauvek nestala jevrejska zajednica, koja je u našem gradu postojala više od stopedeset godina.
Generacije posle rata nisu mogle ni saznati ni iskusiti prisustvo ovih ljudi, a oni su za privredni i kulturni razvoj naše sredine bili izuzetno značajni.
Period od 1945. do 1963. godine
Opštinsko područje pokrivale su dve vodoprivredne organizacije: Gornjobanatska sa sedištem u Kikindi, severno od Novog Bečeja, i Potiska sa sedištem u Zrenjaninu, južno od Novog Bečeja. Dakle, postojale su dve vodne zajednice:
Laslo Gomba se još kao veoma mlad fudbaler pojavio na novobečejskoj fudbalskoj sceni. Zajedno sa Ferikom Kišom i Jožefom Čanjijem bio je među grupom entuzijasta koji su 1940. godine pokrenuli osnivanje novog kluba u Novom Bečeju pod imenom Napredak. Ubrzo po osnivanju klub menja ime u S. K. Zanatlija, gde je Laci brzo izborio mesto standardnog prvotimca i potvrdio svoj igrački kvalitet.
Novi Bečej, kao malo koje mesto u Vojvodini, slavi ove 1991. godine devetsto godina od prvog pismenog traga svoga postojanja, mada ima prilično uverljivih dokaza da je postojao pedesetak i više godine ranije.
U želji, da toj velikoj proslavi, dam i svoj skromni doprinos, napisao sam ovu knjigu kao drugi deo mojih sećanja (prvi deo je knjiga „Čari prošlih dana") na život u Novom Bečeju i Vranjevu pre pedesetak i više godina.
Bela Farkaš pripada generaciji fudbalera koja je stasavala u teškim godinama Drugog svetskog rata, ali je svojim darom i karakterom ostavila dubok trag u istoriji novobečejskog fudbala. Fudbalski talenat nasledio je od oca Geze Farkaša, istaknutog igrača predratnog Građanskog, ali je Bela po darovitosti i zrelosti u igri prevazišao porodično ime koje je nosio.
Ljubomir Pavlović rođen je u Novom Bečeju 18. juna 1868. godine, u porodici licidera Nikite Pavlovića i majke Marice. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom mestu dok je srednje u Sremskim Karlovcima i Hodmezevašarhelju (Hódmezővásárhely). Medicinski fakultet je pohađao u Beču i Budimpešti, a završio ga je 1892. godine.
Do 1955. godine zabavišta su bila pri školama. Bilo je 4 grupe na srpskom jeziku (2 grupe u Vranjevu i 2 grupe u Novom Bečeju) I 2 grupe na mađarskom jeziku ( 1 u Šušanju i 1 u centru Novog Bečeja).
Zabavište 01.9.1955. godine postaje samostalno, sa svojom upravom i počinje da se isključivo bavi problemima rada i razvoja svojih grupa.
Majka Sara, ne samo kao učiteljica, već i kao domaćica, bila je izuzetno vredna žena. O tome sam često slušao od svoje sestre, koja je bila njena učenica u osnovnoj školi. Kuća koju su vodili bila je uredna, a zimnica koju je pripremala uvek je bila prvoklasna. U tom pogledu, mnogima je bila uzor.
Zakon o društvenoj brizi o deci stupio je na snagu 2.7.1992. godine. Od tog datuma su počele promene u funkcionisanju i radu predškolskih ustanova.
Radna 1992/93. godina je bila veoma teška, inflacija je bila velika, jedva se preživljavalo. Od Ministarstva za boračka i socijalna pitanja smo dobijali "polutke" za ishranu dece.
Spratna zgrada bivše Tursko-Bečejske štedionice nalazi se u ulici Maršala Tita pod brojem 3, u produžetku Šlezingerove palate, na uglu sa Gimnazijskom. Iz dokumentacije Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin, koju je napisala Vesna Majstorović, istoričar umetnosti, saznajemo sledeće podatke o zgradi:
Iz zapisa Istvanfi Endrea: "Borbeni Turski Bečej 1850 -1890" ("A küzdő Törökbecse") nailazimo na podatke da je 1863. godina bila veoma teška zbog metereoloških uslova. Te godine od ranog proleća, do kasne jeseni nije palo ni kapi kiše, sve je ličilo na pustinju, a pšenica nije rodila ni toliko da bi se pokupilo za seme.