Lepa su sećanja na uskršnje i božične običaje, koje naša deca, a posebno unučad, ne poznaju, a koji su nama ostali u neizbrisivom pamćenju.
Pre nego što nešto više kažem, o uskršnjim običajima, moram istaći i ono što je nama, deci, teško padalo.
Prekretnicu u rezultatima Zvezde, a možda i u novobečejskom fudbalu uopšte, predstavlja 1939. godina. Igrači koji su nekada bili dečaci stasali su u mlade, ali već solidne fudbalere čija je veština znatno nadmašivala ono što su imali igrači Jedinstva. Većina tih fudbalera ponikla je u dečijim klubovima Zvezda i Banat, gde su sistematski učili fudbalsku veštinu, bez pomoći starijih.
Svima nama Novobečejcima je dobro znana prelepa spratna zgrada sa ajnfort ulazom na glavnoj ulici, između Osnovne škole Miloje Čiplić i porodične kuće braće Sakač. Sada se u prizemlju te zgrade, levo od ulaza lokal (bivši kafić Trokadero), a sa desne strane je sedište Turističke organizacije opštine Novi Bečej.
Laslo Gomba se još kao veoma mlad fudbaler pojavio na novobečejskoj fudbalskoj sceni. Zajedno sa Ferikom Kišom i Jožefom Čanjijem bio je među grupom entuzijasta koji su 1940. godine pokrenuli osnivanje novog kluba u Novom Bečeju pod imenom Napredak. Ubrzo po osnivanju klub menja ime u S. K. Zanatlija, gde je Laci brzo izborio mesto standardnog prvotimca i potvrdio svoj igrački kvalitet.
U prepodnevnom programu nastupila je Ivana Eremić, peta takmičarka novobečejskog Jedinstva. Velika trema sa kojom je izašla na stazu ostavila je trag na njenoj igri i konačnom rezultatu.
Gedeon Rohonci (1852–1929), veleposednik iz Turskog Bečeja, političar, odgajivač konja, sportski radnik i inovator, bio je ličnost čiji je život obuhvatao mnogo više oblasti nego što bi se moglo zaključiti samo na osnovu njegove uloge vlasnika velikog imanja na Bisernom ostrvu.
Prvi skupštinski izbori za Konstituantu raspisani su tek dve godine posle ujedinjenja, kada je buržoazija smatrala da je postigla određenu međunarodnu i unutrašnju konsolidaciju. Da bi se osigurala na izborima, nije dozvoljavala ni elementarna građanska prava u oblastima bivše Austro-Ugarske: slobodu zbora i dogovora.
Hajnalka Zerebelјi je prvi ženski advokat u Novom Bečeju. Posle više decenija profesionalnog rada, iza sebe ima bogato iskustvo, koje rado prenosi mladim kolegama.
Rođena je 14. aprila 1959. godine u Zrenjaninu, gde je završila osnovnu školu i gimnaziju, prirodno-matematički smer. Pravni fakultet završila je u Novom Sadu. Iako je rodom iz Zrenjanina, sebe smatra Novobečejkom, a Novi Bečej gradom sa posebnom dušom.
Pre pet decenija, Novi Bečej je bio poprište jednog od strašnih zločina Drugog svetskog rata.
Posle petomesečnog zatočenja, iz Novog Bečeja je u jednom danu i zauvek nestala jevrejska zajednica, koja je u našem gradu postojala više od stopedeset godina.
Generacije posle rata nisu mogle ni saznati ni iskusiti prisustvo ovih ljudi, a oni su za privredni i kulturni razvoj naše sredine bili izuzetno značajni.
Nakon zloglasne Obznane, rad Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u Kumanu je zabranjen, a raspuštena je i organizacija Srpske partije radničke Jugoslavije (SPRJ). Donošenjem Zakona o zaštiti države, najistaknutiji članovi KPJ preživljavali su teške dane. Ljubomir Čolić, sekretar partijske organizacije, zbog mučenja i maltretiranja preminuo je vrlo mlad nakon izlaska iz zatvora.
Milorad Mića Josimović (1949–) je svestrani umetnik i dizajner, čovek čije su ideje i stvaralačka energija ostavile dubok trag u umetničkom životu Novog Bečeja i šire.
Rođen u Novom Bečeju, Mića je još od detinjstva pokazivao dar za likovno izražavanje i sklonost ka oblikovanju prostora i materijala. Svoje umetničko obrazovanje stekao je u Školi za primenjene umetnosti u Novom Sadu, na smeru Oblikovanje unutrašnje arhitekture, gde je izgradio osećaj za sklad, liniju i formu.
Neću se upuštati u istorijski prikaz nastanka školstva u Novom Bečeju i Vranjevu, jer sam to već učinio u svojoj knjizi „Novi Bečej i Vranjevo kroz istoriju". Ovaj tekst želim posvetiti burnoj i gotovo revolucionarnoj školskoj prošlosti Novog Bečeja između dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog veka.
Na spisku potencijalnih putnika za Skoplje u početku se nalazilo dvadesetak imena. Međutim, kako se približavao dan polaska, članovi predsedništva kluba koji su planirali putovanje jedan po jedan su odustajali. Čak ni na sam dan polaska, 9. oktobra, nije bilo potpuno jasno ko će krenuti sa kuglašicama.
Do 1934. godine partijski rad u Kumanu postepeno je oživljavao. Sistem državne diktature nalazio se u fazi raspadanja, a pokušaj njenih nosilaca da kroz osnivanje Jugoslovenske nacionalne stranke (JNS) očuvaju vlast nije doneo očekivane rezultate. Česte promene vlada dodatno su potvrđivale duboku političku krizu šestojanuarskog režima. Od aprila 1932. do decembra 1934. godine promenjeno je čak sedam vlada, a stanje se dodatno pogoršalo nakon atentata na kralja Aleksandra u Marselju oktobra 1934. godine.
Uporedo sa dobrim igrama u prvenstvu, kuglašice Jedinstva bile su uspešne i u Kupu Srbije. Na finalnom turniru, održanom u Novom Sadu 28. i 29. aprila 2007. godine, Novobečejke su u polufinalu savladale Hajduk iz Kule rezultatom 7:1 i plasirale se u finale.
Najteža godina za Jedinstvo bila je 1933. Posle smene generacija krajem 1932. godine, klub se suočio sa slabim igračkim kadrom, ali i sa ozbiljnim infrastrukturnim problemima – voda se na igralištu zadržala sve do polovine juna. Treninzi koje je učitelj Sava Mojić započeo još u jesen 1932. godine, a nastavio u martu 1933, prekinuti su već sredinom aprila zbog poplavljenog terena.
Kamendin je svoje ime najverovatnije dobio po poznatoj srednjovekovnoj ugarskoj porodici Kemendi, koja je tokom čitavog 14. veka imala posede u blizini današnjeg Novog Sada. Međutim, i Srbi su u davna vremena kamendinom nazivali mesto za ispašu stoke. Ova različita tumačenja upućuju na potrebu za temeljnijim proučavanjem toponima, naročito na prostoru današnje Vojvodine. Naziv Kamendin sreće se i južno od Save i Dunava, uključujući okolinu Beograda.
Društveni život u Novom Bečeju i Vranjevu pre pedesetak i više godina odvijao se uglavnom u Sokolani i kafanama. Tu su se održavale konferencije, sednice i sastanci političkog ili naučnog karaktera. Jednom rečju, sve razonode i društvene aktivnosti odvijale su se u kafanama i Sokolani – u zatvorenom prostoru. Izuzetak su bili letnje kupanje na Tisi, fudbalski treninzi i utakmice u šumici Gradište.
Opšta karakteristika ovog doba jeste snažan razvoj industrijalizacije i modernizacija saobraćaja, s naglašenom prednošću za železnicu. Novi Bečej u takvim uslovima nije imao šta da traži. On je, u stvari, izgubio svoju raniju prednost, što je uzrokovalo sve veće zaostajanje u odnosu na Veliki Bečkerek i Veliku Kikindu, koji dobijaju novi zamah.
Sava Baračkov rođen je 1929. godine u Kumanu, u Banatu, gde je završio osnovnu školu. Srednje obrazovanje – građevinsku i arhitektonsku školu – pohađao je u Novom Bečeju, Petrovgradu i Novom Sadu. Diplomirao je 1955. godine na Odeljenju za scenografiju Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Milenka Šerbana.
Navodnjavanje predstavlja jednu od najvažnijih funkcija osnovne kanalske mreže, jer omogućava dovođenje voda iz Tise u središnje delove Banata. Prema projektu, osnovna kanalska mreža treba da obezbedi vodu za navodnjavanje površine od oko 300.000 ha. Zahvatanje tiske vode u Banatu vrši se gravitaciono.
Spratna zgrada bivše Tursko-Bečejske štedionice nalazi se u ulici Maršala Tita pod brojem 3, u produžetku Šlezingerove palate, na uglu sa Gimnazijskom. Iz dokumentacije Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin, koju je napisala Vesna Majstorović, istoričar umetnosti, saznajemo sledeće podatke o zgradi: