Upitala me jedna krošnja stara,
Dok sam po hrastovoj šumi šetala:
- Kako si ovamo stigla Tamara?
Odgovor ni sama nisam znala.
Sakrivena u gustišu, brvnara,
U njoj postavljen sto, kaša od prosa,
Čulo se: - Zašto si ušla, Tamara?
Pa morala sam, ja sam Zlatokosa!
Tri medvedića su kasnije stigla,
Naravno da sam odmah potrčala,
Za mnom se buka i lomljava digla,
Ja se u strahu nisam okretala.
Zbilja sam ušla u onu brvnaru,
Plave su mi oči i duga kosa,
Tebi se čini da gledaš Tamaru,
Ali ustvari ja sam Zlatokosa.