Razvoj Vodoprivrede na prostoru Vojvodine, Banata i našem novobečejskom području, daje se u daljem izlaganju kao reportaža ili bolje rečeno priča o vodi i onome što su Ijudi stvarali, živeći i radeći na vodi i oko vode 150 godina unazad.
Pojavio se 1930. godine za vreme monarhofašističke diktature Aleksandra Karađorđevića i generala Petra Živkovića. To je vreme najcrnje reakcije i triumfa Zakona o zaštiti države. To je doba stroge ilegalnosti Komunističke partije, kada su njeni borci noseći barjak revolucije, bili osuđivani na dugogodišnju robiju i umirali pod policijskim batinama ili ubijani metkom pri „pokušaju“ bekstva kako je zločin posle policija pravdala.
Nemamo podataka o tome kako je bio organizovan društveni život Jevreja u Novom Bečeju i Vranjevu. Međutim, ostao je opšti utisak kod ljudi koji su pamtili to vreme da je osnovna snaga koja ih je objedinjavala bila njihova verska opština, koja je pratila razvoj zajednice i nastojala da organizuje pomoć ako bi neka od porodica bila u teškoćama.
Na teritoriji Vojvodine registrovan je veliki broj zagađivača. Najzastupljenije je industrijsko zagađenje, zatim zagađenje iz poljoprivrede i stočarstva, kao i iz naselja. Dodatni pritisak stvaraju brojni manji zagađivači — naselja bez kanalizacije, poljoprivredno zemljište i male stočarske farme.
Period od 1945. do 1963. godine
Opštinsko područje pokrivale su dve vodoprivredne organizacije: Gornjobanatska sa sedištem u Kikindi, severno od Novog Bečeja, i Potiska sa sedištem u Zrenjaninu, južno od Novog Bečeja. Dakle, postojale su dve vodne zajednice:
3. jun i 4. oktobar 1999.
Posle dva otvorena takmičenja solo pevača (1995. i 1997) i dva pozivna kompozitorska konkursa (1996. i 1998), organizatori manifestacije „Obzorja na Tisi“ planirali su sedmu smotru sa velikim ambicijama. Prema utvrđenoj dinamici, na redu je bilo treće pevačko takmičenje. Prvi put, poziv je objavljen u vidu javnog oglasa u beogradskoj Borbi, pa se, zbog sve veće popularnosti takmičenja, očekivao veliki broj učesnika.
Pojava parobroda na Dunavu i Tisi 1830-1831. godine nije izmenila tokove trgovine, već ih je dalje razvijala pravcima koji su korišćeni i pre njihove pojave. Brodovi na parni pogon javljaju se još desetak godina ranije, ali oni nisu imali značajniju ulogu u prevozu robe.
Izgradnjom železnice proširuje se saobraćaj. Njegov obim je posledica povećanja proizvodnje i prometa robe. Pored toga, što je uticala na povećanje proizvodnje i prometa, železnica je postala ozbiljan takmac dotadašnjem rečnom saobraćaju.
Brana na Tisi kod Novog Bečeja predstavlja najveći objekat Hidrosistema Dunav–Tisa–Dunav. Njena osnovna funkcija je gravitaciono upuštanje vode u osnovnu kanalsku mrežu Banata, što omogućava navodnjavanje velikih poljoprivrednih površina i snabdevanje vodom drugih potrošača. Na ovaj način, upuštena voda istovremeno može biti iskorišćena za više namena.
31. maj – 1. jun 2001.
Pozivni kompozitorski konkurs
Jubilarna 150-godišnjica rođenja i 70-godišnjica smrti Josifa Marinkovića obeležena je bogatim i sadržajnim programima tokom cele godine. Deveta manifestacija „Obzorja na Tisi“ bila je u znaku trećeg kompozitorskog konkursa za solo pesmu i održana je 31. maja i 1. juna 2001. godine.
Priča o Branislavu Bati Kiseličkom počinje u gradu u kome se rodio, pa i kada ne kažemo ime grada, prepoznajemo ga, jer je njegova ljubav za Novi Bečej bila toliko velika i prepoznatljiva, kroz reč i kroz delo. Bili su lepi i salaši na severu Bačke, gde je otpočeo radni vek i pronašao životnog saputnika, ali nigde proleće ne miriše tako lepo kao na obali Tise.
Jedine dostupne informacije o uslovima života u sabirnom logoru u Novom Bečeju potiču od Tihomira Ungara iz Novog Sada, koji je kao dete bio zatočenik u tom logoru. Njegovo svedočenje dobijeno je nakon što je već bio pripremljen kompletan materijal, te je naknadno uneto kao dragoceno autentično svedočanstvo.
Bela Farkaš pripada generaciji fudbalera koja je stasavala u teškim godinama Drugog svetskog rata, ali je svojim darom i karakterom ostavila dubok trag u istoriji novobečejskog fudbala. Fudbalski talenat nasledio je od oca Geze Farkaša, istaknutog igrača predratnog Građanskog, ali je Bela po darovitosti i zrelosti u igri prevazišao porodično ime koje je nosio.
Ne smatram se stručnjakom da dajem sud o književnom stvaralaštvu Bogdana Čiplića. Ipak, iz poštovanja prema njemu i iz sećanja na naše druženje tokom poslednjih desetak godina njegovog života, pokušaću da, u najopštijim crtama, izložim ono što sam zapazio kao njegov književni doprinos – bez ambicije da ta dela ocenjujem, već da prenesem priznanja koja su mu dodeljena do 1981. godine. Valja istaći da je stvarao i nakon toga, možda čak intenzivnije nego u ranijem, "najproduktivnijem" periodu.
Građanska škola je u Austro-Ugarskoj imala za cilj da sprema mlade ljude za rad u privredi. Za razliku od niže gimnazije koja je davala znanje koje se moralo nadopunjavati daljim školovanjem, u građanskoj školi nastavni programi bili su tako podešeni da daju zaokruženu obuku. Mladi ljudi sa završenom građanskom školom sticali su znanje koje im je omogućavalo da se, pri uključivanju u zanat i trgovinu lakše snalaze.
Mnogo je bilo zaljubljenika pesme i pozorišne umetnosti u Novom Bečeju i Vranjevu. Mladi su pored pesme negovali i pozorišnu umetnost i obrnuto, s obzirom da je za pozorišnu umetnost postojala izuzetno bogata tradicija. Od nekoliko amaterskih pozorištnih družina, koje su tokom proteklog vremena postojale, posebno mesto zauzima Diletantska pozorišna družina ,,Napredak“ u Vranjevu. Ta družina je radila od 1901. godine pa sve do okupacije Jugoslavije u Drugom svetskom ratu.
Vranjevo, Franjevo, ili šanac Vranjevo je naselјe u Banatu, koje su sredinom XVIII veka, posle razvojačenja Potisko-pomoriške granice, naselјavali Srbi graničari iz Bačke. Vranjevo je od 1774. do 1876. bilo u sastavu Velikokikindskog dištrikta1, autonomne teritorijalne oblasti u okviru Habzburškog carstva i imalo je povlašćen položaj. Vranjevo je 1806. dobilo status varošice i pravo da organizuje dva vašara godišnje. Posle ukidanja Dištrikta (1876) pripalo je Torontalskoj županiji, odnosno novobečejskom srezu.
Pre pet decenija, Novi Bečej je bio poprište jednog od strašnih zločina Drugog svetskog rata.
Posle petomesečnog zatočenja, iz Novog Bečeja je u jednom danu i zauvek nestala jevrejska zajednica, koja je u našem gradu postojala više od stopedeset godina.
Generacije posle rata nisu mogle ni saznati ni iskusiti prisustvo ovih ljudi, a oni su za privredni i kulturni razvoj naše sredine bili izuzetno značajni.
Geza Sakač rođen je u Novom Bečeju 11. 2. 1928. godine. Tu je pohađao osnovnu i srednju školu. Po završetku svog školovanja učio je fotografski zanat kod poznatog mesnog fotografa Jožefa Kožika od 1944. do 1946. godine. Majstorski ispit je položio 1952. godine pred komisijom u kojoj je bio istaknuti majstor-fotograf Konstantin Vukov. Kao mlad fotograf posle stažiranja radi honorarno u foto-sekciji pri Narodnoj tehnici i u „Dekoru” sve do kraja 1954. godine. Na poleđini fotografija iz tog vremena se nalazi pečat sa natpisom „FOTO SEKCIJA Gradskog odbora narodnog fronta Vološinovo”, a kasnije Novi Bečej.
Ideja novobečejskih plivača je prihvaćena, ali zbog problema oko dobijanja dozvole, plivačka manifestacija nije održana kako je planirano – 1. i 2. avgusta – već 28. i 29. avgusta 1943. godine.
Iz rukopisa Branislava Kiseličkog Veliki plivački dan izdvajamo deo koji opisuje doček beogradskih sportista:
Omogućava prihvatanje svih suvišnih voda sa slivnog područja – gravitaciono (slobodnim padom) ili veštački – crpkama, i evakuiše ih dalje u glavne prijemnike: Tisu i Dunav. Trase OKM-a projektovane su tako da dimenzije proticajnih profila ovih velikih i moćnih kanala zadovoljavaju u horizontalnom i visinskom pogledu.
Povodom 130 godišnjice od osnivanja (1882 – 2012)
Organizovanje vatrogasne službe na teritoriji današnje Vojvodine bilo je u početku pojedinačno, sporadično, neorganizovano i nepovezano. Angažovanje centralne vlasti nije se osećala, već je to više bila stvar pojedinih opština, ili, u najboljem slučaju, prvih viših društveno-političkih zajednica u ovom slučaju županije u Carevini Austrije, odnosno Austrougarskoj.
Kada je moj članak pod naslovom „Kumane“ izašao u Jugoslovenskom dnevniku 2. avgusta 1931. godine (broj 202), moji parohijani su ga oduševljeno prihvatili. Čitali su ga po skupovima i na ćoškovima pred slušaocima, te se javila želja da se isti odštampa u vidu knjižice i unese među narod, u moju parohiju.
Slika prikazuje izgled Novog Bečeja s kraja druge decenije 20. veka, sa akcentom na Glavnu ulicu – tada najvažniji prostor svakodnevnog života, trgovine, obrazovanja i vere. U prvom planu, s leve strane, jasno se uočava zgrada državne škole, koja je predstavljala jedan od temelja modernizacije varoši. Ova ustanova nije služila samo obrazovanju, već i oblikovanju zajedničkog identiteta stanovništva različitog porekla.
Navodnjavanje predstavlja jednu od najvažnijih funkcija osnovne kanalske mreže, jer omogućava dovođenje voda iz Tise u središnje delove Banata. Prema projektu, osnovna kanalska mreža treba da obezbedi vodu za navodnjavanje površine od oko 300.000 ha. Zahvatanje tiske vode u Banatu vrši se gravitaciono.
Na području današnje opštine Novi Bečej postojalo je više vodnih zadruga, počev od 1845. godine, koje su se 1945. godine ugasile ili poprimile drugi organizacioni oblik:
Beda i teški radni uslovi naterali su seosku sirotinju i proletarijat na organizovanu borbu putem štrajkova. Iako je bilo štrajkova i ranijih godina, 1897. godine oni su bili najmasovniji. Centar borbe bio je u Elemiru, a najznačajnija borba vođena je u Potisju, u nekadašnjem Dištriktu, gde je štrajk uzeo najveći maha u Turskom Bečeju, Kumanu, Melencima i, naročito, u opštini Torda.
Mikloš Hever rođen je u Subotici 28. 11. 1952. godine. Po završetku osnovne škole upisuje srednju školu u Kanjiži, grafički smer – odsek fotografija. Godine 1973. dolazi u Novi Bečej i otvara svoju samostalnu fotografsku radnju u ulici Maršala Tita pod brojem 42, preko puta luteranske crkve. Posle izvesnog vremena menja lokal, ali ostaje u istoj ulici, sada pod brojem 58. Ta kuća sa lokalom pripadala je porodici Komaromi, ali srušena je krajem XX veka.
Dvadeset i drugog juna 1941.godine, bila je nedelja, fašisti su preduzeli prvu veću i organizovanu akciju protiv komunista i drugih rodoljuba.
Toga dana okupator, pooštrava mere protiv stanovništva u vezi kretanja i obaveštavanja. Najpre je počelo oglasom putem opštinskih dobošara, da svi posednici radio-prijemnika i bicikla predaju iste opštini u roku od dvadeset i četiri časa. Na ovaj način i onako mali broj prijemnika u selu bio je povučen a meštani su ostali bez najpogodnijeg sredstva informisanja u času kada su vesti bile najnužnije s obzirom na značaj i unutrašnjih i spoljnjih događaja.
Nakon zloglasne Obznane, rad Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u Kumanu je zabranjen, a raspuštena je i organizacija Srpske partije radničke Jugoslavije (SPRJ). Donošenjem Zakona o zaštiti države, najistaknutiji članovi KPJ preživljavali su teške dane. Ljubomir Čolić, sekretar partijske organizacije, zbog mučenja i maltretiranja preminuo je vrlo mlad nakon izlaska iz zatvora.
Društveni život u Novom Bečeju i Vranjevu pre pedesetak i više godina odvijao se uglavnom u Sokolani i kafanama. Tu su se održavale konferencije, sednice i sastanci političkog ili naučnog karaktera. Jednom rečju, sve razonode i društvene aktivnosti odvijale su se u kafanama i Sokolani – u zatvorenom prostoru. Izuzetak su bili letnje kupanje na Tisi, fudbalski treninzi i utakmice u šumici Gradište.
Milorad Mića Josimović (1949–) je svestrani umetnik i dizajner, čovek čije su ideje i stvaralačka energija ostavile dubok trag u umetničkom životu Novog Bečeja i šire.
Rođen u Novom Bečeju, Mića je još od detinjstva pokazivao dar za likovno izražavanje i sklonost ka oblikovanju prostora i materijala. Svoje umetničko obrazovanje stekao je u Školi za primenjene umetnosti u Novom Sadu, na smeru Oblikovanje unutrašnje arhitekture, gde je izgradio osećaj za sklad, liniju i formu.
Naša istaknuta književnica Isidora Sekulić o zavičaju piše:
„Gde je ljudima zavičaj? Tamo gde drugi ljudi oko njih razumeju do kraja i do dna šta oni kažu, do poslednjeg spoljnog i unutrašnjeg trepeta jezičkog razumeju šta je onima drago i šta ih boli. Zauzme li našu njivu i selo narod drugoga jezika, zavičaju našem je kraj; oni koji se do dna i do kraja razumeju rodnim jezikom, kad jad dodija, sele. Kuda sele?
Posle havarije male lađe „Stari Bečej", 12. septembra 1931. godine , Novi i Stari Bečej ostali su za izvesno vreme bez dnevnog brodskog prevoza putnika. To nije dugo potrajalo pa su beogradski brodovlasnici Jezdić i Bakarić prihvatili da vrše taj prevoz svojim lepim i skoro novim motornim brodom „Tomislav". Nosivost broda je bila, ako se dobro sećam 250 putnika.
Novi Bečej je malo mesto, do oslobođenja računao se u varošicu koja je imala oko 7000 stanovnika. A kada se zna da se mnogo njegovih stanovnika u vremenskom razmaku samo od oko 30 godina bavilo književnošću, a najviše njih pisanjem stihova, onda se smelo može reći da je u Novom Bečeju postojala prava pesnička škola. Pogotovo kad se uzme da je jedna grupa tadašnje novobečejske omladine, deo njene mlade inteligencije, pisala stihove kao po nekom zajedničkom dogovoru, a neki od njih i po dogovoru — tako da su skoro bukvalno sačinjavali izistinsku pesničku školu.