Kuća novo izidana
Posađena kruška
Ispod nje će jednog dana
Biti deca muška.
Zajedno će odrastati
Uz sreću i muku
Životu se radovati
Ljuljati unuku.
Ali vreme brzo prođe
I ne želi stati
Čovek u godine dođe
Pa počne da pati.
A pati i kuća stara
I kruška debela
Ispod krošnje atmosfera
Nije baš vesela.
Fasada je oronula
Samo što ne padne
U tišinu utonula
Broji dane gadne.
Na grani ljuljaška stara
Njiha se na vetru
Starac molbu izgovara
Svome svecu Petru.
Žuljevitim dlanovima
Drži se za klupu
I sad kao u snovima
Priziva unuku.
Bolan jecaj istiskuje
Kroz stegnuto grlo
Nema nikog da ga čuje
Samotan je vrlo.
Bračnog druga davno nema
Deca se razišla
Osta samo uspomena
O čemu razmišlja?
Gde li je to pogrešio
Pita se u sebi
I da bi se utešio
Zaplakao ne bi.
Suze mu se isušiše
Uvenulo telo
Ni komšija nema više
Umire i selo.
Kad padne i zadnja kuća
Odu čeljad muška
Iznad grbavog bespuća
Osta samo kruška.