Prosjaci ljubavi plaču na trgu Konkord u Parizu,
sa osmehom rasutih dijamanata,
glamurom zvezda nad Monmartrom
i tihom patnjom gladnih klovnova
ispred istrošenih pozorišnih foajea.
Prosjaci ljubavi mole komad nežnosti svilenih reči
sa beskrajnim tajnama Jelisejskih polja.
Samo tišina i zvona Bogorodičine crkve
lelujaju u mirisu savesti.
U šeširu,
pored nekakvog dostojanstva,
niti jedna kriška rečenice sa zarezom ljubavi,
niti jedan žuti dukat lepota pramena nečije duše
Samo se polako sustižu tonovi jedne violine
propalog muzičara, propalog ljubavnika.
Samo tonovi violine čoveka sa strpljenjem bledog straha.
Pariz,
moj grad nevinosti, širokih bulevara, latinske četvrti,
ljubavi za večnost memoara Iv Montana,
nestao je u nezaborav šešira
sa čijeg ruba je upravo odleteo leptir.
Balkan,
moj drug prašnjavih cipela, smeha do neba,
„Drine" bez filtera i šešira,
šešira punih snova,
ljubavnih reči sa po kojom belom parom.
Ali leptir se raskrilio na njegovom rubu
prvog martovskog sunca,
onako zauvek, još uvek drema na starom mestu.
Ljubavi moja,
ne putuj nikada iz balkanskih sokaka,
što mirišu na jorgovan,
jer u njima ne plaču prosjaci ljubavi.
Bosa deca trče za srećom, i stići će je,
tu odmah kod kafane
sa kartonskim natpisom „dolazim odmah"...
I doći će.