Garava mi duša u garavim stihovima.
Garava lutalica u garavim čergama.
Samo vatra narandžasta i samo pesma bela,
od sećanja, od čekanja, od ljubavi, možda.
Senko moja od damara, daj mi gutljaj vina
iz prašnjave olbe i komad hleba, da zapevam
tugu večnosti i sreću slutnje, od ljubavi, možda.
Garava mi kosa i meka od drhtaja čežnje,
u garavim obrvama, od ruku što tumaraju
nepoznatim svetovima garavim od nevinih dana,
samo mi lice belo od straha svemira.
Lepoto čergi, u noćima, u proleće,
zanesi oči moje garave u daljina zvezda pune,
u pesme razbuđene plačom i smehom violina.
Brate moj garavi, u pesme bele, od sećanja, od čekanja,
od ljubavi, možda.