Predgovor

Baviti se prošlošću svog zavičaja i uz to biti kolekcionar starih razglednica nameće zadatak da se čovek, hteo to ili ne, mora posvetiti starim fotografijama i fotografima tog vremena. Neumesno i neodgovorno bi bilo ne samo ne spomenuti umetnike fotografe koji su slikovito zabeležili događaje i ličnosti u proteklih 140 godina, nego i ne napisati njihove biografije. Na  tim požutelim foto-papirima, koje su nam ostavili, oni nisu ostali zabeleženi, ali im je oko bilo prisutno na svim fotografijama.

Uvod

Ako reč fotografija prevedemo na srpski jezik, dobićemo reč ,,svetlopis” (na grčkom jeziku reč photos znači “svetlo”, a graphein znači “pisati”). Pisati svetlom, u stvari, zapisati svetlo na neki medij, želja je ljudi još iz davnih vremena. Nizom izuma, ljudi su uspeli u svom naporu da ,,zarobe” svetlost. Jasno nam je da svetlost ne možemo staviti u kutiju, uhvatiti je, jer je svetlost neuhvatljiva. Ili možda nije? Ipak nije, jer da jeste, danas ne bilo fotografije, ni filma, ni televizije, ni mnogih drugih modernih medija.

Recenzija

Počev od sredine 19. veka fotografija kao važna inovativna grana primenjene umetnosti (posredstvom Budimpešte i Beča) polako utire sebi put i u Banatu, gde je u županijskom središtu, u Velikom Bečkereku, Ištvan Oldal stariji već 1853. otvorio prvi stalni slikarski atelje. Budući da je prvi pojavni oblik fotografije – dagerotipija, u to vreme bio veoma skup za obično građanstvo, i nepraktičan sa aspekta umnožavanja i izlaganja, fotografija je bila dostupna samo za odabrane. Tek su se šezdesetih i sedamdesetih godina XIX veka stvorili uslovi za širenje ove vizuelne izražajne forme. Tehničkim usavršavanjem izrade fotografija je – budući da je sada rađena na papiru te da je postojala mogućnost umnožavanja – preko noći postala rasprostranjena i dostupna skoro svima. Koliko je ova novina bila popularna u Banatu  govori i činjenica da se ovom granom vizuelne kulture (koja je sve do 1902. godine smatrana umetničkom disciplinom), u obliku zanata, u periodu do 1918. godine bavilo ukupno oko 180 svetlopisaca. Jedan deo njih je, počev od 1870-ih godina, radio i u Turskom (Novom) Bečeju.

Recenzija

Kao rezultat napretka industrije i tehničko-tehnoloških mogućnosti, u devetnaestovekovnoj Evropi ostvarile su se mogućnosti za rađanjem jedne nove kulturne istorije. Pronalazak fotografskog postupka, koji je zvanično objavljen u Parizu, na sednici Akademije nauka, 19. avgusta 1839. godine, označio je sasvim neočekivanu razvojnu putanju kulturne istorije kroz ovaj novi vizuelni medij.

Novobečejski i Vranjevački svetlopisci

Konstantin Vukov Snimak kupališta na Tisi, vlasnika Lajoša Rože, u neposrednoj blizini skele. Snimak iz tridesetih godina XX veka. Iz kolekcije Karolja Andrea

„Fotografska delatnost kao takva spada u kategoriju primenjene umetnosti, a fotografi su, shodno tome, i zvanično sve do 1902. godine smatrani umetnicima, a ne zanatlijama, pa ih dotle i ne nalazimo u spiskovima registrovanih zanatlija”4. Iz tih razloga je mnogo teže ustanoviti koliko je fotografa radilo pre 1902. godine i ko su oni bili, a pogotovu u kom periodu su obavljali svoju umetničku misiju.

Karolj Folkman (1847-?)

Karolj Folkman – kartonka. Porodica Lukseder. Snimak iz 1887. godine. Iz porodičnog albuma Sandre Živković

Karolj Folkman (Voklmann Károly) rođen je u Turskom (Novom) Bečeju 4. 11. 1847. godine,  od oca Petera Folkmana i majke Alojzije Hanek. Karolj Folkman je bio oženjen Josefom Fekete, koja mu je rodila dve ćerke i tri sina. Interesantan podatak je da je pri krštenju ćerke Šarolte, 1883. godine, u matičnu knjigu rođenih kao kum deteta upisan Đula Folkman (Volkman), fotograf iz Bačke Topole. Na jednom dokumentu od 14. 12. 1918. godine pored potpisa novobečejskih poštanskih službenika, nalazi se i potpis Mikloša Folkmana (Volkmann), sina Karolja Folkmana (Volkmann).

Konstantin Vukov (1875–1965)

Konstantin Vukov je rođen u Velikom Bečkereku (tadašnji naziv za Zrenjanin) 20. 9. 1875. godine, od oca Jovana Vukova, bačvara (pintera), i majke Ljubice, diplomirane učiteljice. Po završetku petog razreda osnovne škole upisuju ga u gimnaziju, koju prekida posle prve godine. Kod uglednog bečkerečkog fotografa Lajoša Orosija7 biva primljen za šegrta 15. jula 1888, a za kalfu je položio 15. jula 1891. godine. Posle toga je krenuo u svet radi usavršavanja fotografskog zanata.

Dušan Kiurski (1896-?)

Dušan Kiurski – fotografija-razglednica. Na poleđini fotografije-razglednice sa pečatom fotografa Dušana Kiurskog ispisano je: „Za večitu uspomenu svom dragom kumu”; pisao ju je Đ. Petrović iz Vranjeva mornaru Dragomiru Jovanoviću, koji je bio regrutovan na austougarski bojni brod „Sent Ištvan” (Szent István). Dva drugara – vojnika. Snimak iz 1915. godine. Iz kolekcije Karolja Andrea
Dušan Kiurski rođen je u Vranjevu 9. 6. 1896. godine. Njegov otac Dimitrije došao je iz Melenaca i osnovao porodicu sa našom meštankom iz Vranjeva Slavnom Galetin. Podaci o školovanju i izučavanju fotografskog zanata za Dušana Kiurskog, nažalost, do sada nisu ugledali svetlost dana, te smo zbog toga umnogome bili uskraćeni u objavljivanju njegovog rada. Jedan podatak je pronađen u matičnoj knjizi venčanih u Novom Bečeju, kada je sklopio brak (1920. godine) sa Zorkom Čolić: kao zanimanje mladoženje u tom dokumentu je navedeno – fotograf. Drugi podatak o postojanju Dušana Kiurskog - fotografa - jeste jedna fotografija-razglednica sa njegovim štambiljem (pečatom) sa natpisom : KIURSZKI DUSÁN FÉNYKÉPÉSZ ARACS, (TOR. M.), i na srpskom: ДУШАН КИУРСКИ ФОТОГРАФ АРАЧ, (БАНАТ).
 
 
 
 

Foto „Rojal”

Foto Rojal – fotografija. Olgica Popović, učenica IV razreda. Snimak s kraja 1930. godine. Iz kolekcije Karolja Andrea

Podaci o vlasniku i fotografu ateljea Foto „Rojal” do današnjih dana nisu pronađena, tako da smo se tokom istraživanja uglavnom oslanjali na kazivanja starijih meštana. Na osnovu toga smo saznali da je, prema jednima, atelje Foto „Rojal” bio smešten u jednoj od prostorija hotela „Rojal”, kasnije hotela „Jadran“. Prema drugima, atelje je bio u veoma lepoj dvorišnoj zgradi pored bioskopske dvorane bioskopa „Rojal”, koja je izgorela tridesetih godina XX veka.

Ipak, skloni smo mišljenju da se atelje „Rojal” ipak nalazio u prizemlju impozantne građevine hotela i da je imao pogled na  glavnu ulicu, što je bilo uobičajeno za fotografske ateljee.

Signature sa datumom na poleđini fotografija nam ukazuju da je atelje „Rojal” bio dostupan građanima od kraja tridesetih do kraja četrdesetih godina XX veka.

 

 

Jožef Kožik

Fotograf Jožef Kožik. Iz zaostavštine Geze Sakača

Došavši iz Zrenjanina u Novi Bečej krajem tridesetih godina XX veka, Jožef Kožik useljava svoj atelje u prostoriju gde je nekada bio atelje Konstantina Vukova (Maletićeva kuća ili pak Zanatski dom). Na toj adresi je radio sve do 1948. godine, da bi se posle prodaje kuće u kojoj je boravio, u ulici Jaše Tomića 32, vratio u rodni Zrenjanin.

U gradu kraj Begeja otvara foto-atelje i nastavlja da se bavi fotografskim zanatom. Tih godina bio je redovan član komisije za polaganje stručnog ispita za buduće fotografe. Pored mnogih kandidata, pod Kožikovim nadzorom stručno znanje su stekli Geza Sakač, Olgica Pušić, a kasnije, 1957, i Rozalija Čejtei14. Krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina XX veka Jožef Kožik se odselio u Australiju, gde je proveo ostatak života.


14 Prema postojećim izvorima, Rozalija Čejtei je jedina žena fotograf iz Novog Bečeja, ali ona nikada nije imala atelje u svom rodnom mestu.

 

 

 

Lajoš Čanji (1916-1986)

Lajoš Čanji (1916-1986)

Fotograf Lajoš Čanji rođen je u Novom Bečeju. Posle osnovnog obrazovanja roditelji su ga dali na zanat kod Konstantina Vukova, gde je izučio fotografski zanat u periodu od 1932. do 1934. godine. Kratko vreme je radio u Čurugu, da bi se za vreme okupacije (1941-1944) vratio u svoje rodno mesto. Konstantin Vukov ga je 1950. godine primio za pomoćnika, te je u njegovom ateljeu nastavio usavršavanje fotografskog zanata.

Kada su fotografski majstor Vukov i njegova supruga ostarili, Čanji je sa svojom suprugom Margitom preuzeo brigu i staranje o njima. Iz sećanja dr Konstantina Vukova, unuka fotografa Vukova saznajemo: „Čika Čanji je brižno vodio računa o mom dedi i babi kao da im je sin rođeni bio. Svu onu pažnju koju moji roditelji iz Mađarske nisu bili u mogućnosti da pruže, on im je pružio”. Posle smrti Konstantina Vukova, Čanji se sa svojom porodicom useljava u tu kuću i nastavlja bavljenje fotografskim zanatom sve do sredine sedamdesetih godina, tačnije do 1978. godine, kada se penzionisao. Inače, porodična kuća Lajoša Čanjija nalazila se u ulici Tapai Šandora, odmah na početku ulice sa sunčane strane, pod brojem 20.

Miroslav Tornjanski (1921-?)

Miroslav Tornjanski (1921-?)

Miroslav Tornjanski rođen je u Bečeju 19. 6. 1921. godine. Po završetku osnovne i tri razreda srednje škole upisuje zanatsku školu za fotografe. Izučavanje fotografskog zanata je započeo 1939. godine kod Steve Jovanovića u Beogradu.

Kalfenski ispit je položio 1942. godine, a kao pomoćnik je radio u Beogradu i Pančevu, sve ukupno tri godine. Majstorski ispit je položio u Zrenjaninu 1946. godine i iste godine je otvorio svoju samostalnu fotografsku radnju u Melencima15, pod nazivom Foto „Mira”. Posle kratkog boravka u Melencima preseljava svoj atelje u Novi Bečej i otvara foto-studio na uglu ulica Maršala Tita i Vuka Karadžića (u Maletićevoj kući), u kući pod brojem 11, na mestu nekadašnje krojačke radionice, a danas cvećare.

Geza Sakač (1928-2009)

Geza Sakač rođen je u Novom Bečeju 11. 2. 1928. godine. Tu je pohađao osnovnu i srednju školu. Po završetku svog školovanja učio je fotografski zanat kod poznatog mesnog fotografa Jožefa Kožika od 1944. do 1946. godine. Majstorski ispit je položio 1952. godine pred komisijom u kojoj je bio istaknuti majstor-fotograf  Konstantin Vukov. Kao mlad fotograf posle stažiranja radi honorarno u foto-sekciji pri Narodnoj tehnici i u „Dekoru” sve do kraja 1954. godine.

Rozalija Tica, rođ. Čejtei

Rozalija Čejtei rođena je u Novom Bečeju 28. 4. 1938. godine i verovatno je jedina žena fotograf  iz Novog Bečeja. Osnovnu i Građansku školu je završila u svom rodnom mestu. Već od ranog detinjstva je imala sklonost ka crtanju, što su nastavnici u školi vrlo brzo uočili. Rozalijinim roditeljima je skrenuta pažnja na slikarski talenat deteta, te im je preporučeno da dalje školovanje nastavi u umetničkoj školi za crtanje u Novom Sadu.

Vojislav Reznić (1929-1984)

Vojislav Reznić rođen je u Novom Bečeju 9. 5. 1929. godine, a tu se i školovao. Fotografski zanat je izučio kod Geze Sakača. Posle zanatskog ispita obreo se u Melencima kod fotografa Pavla Homjakova. Sa iskustvom od tri godine 1963. godine vraća se u  Novi Bečej i otvara svoju samostalnu foto-radnju u dvorištu Hotel „Jadran”.

Mikloš Hever

Mikloš Hever rođen je u Subotici 28. 11. 1952. godine. Po završetku osnovne škole upisuje srednju školu u Kanjiži, grafički smer – odsek fotografija. Godine 1973. dolazi u Novi Bečej i otvara svoju samostalnu fotografsku radnju u ulici Maršala Tita pod brojem 42, preko puta luteranske crkve. Posle izvesnog vremena menja lokal, ali ostaje u istoj ulici, sada pod brojem 58. Ta kuća sa lokalom pripadala je porodici Komaromi, ali srušena je krajem XX veka.

Georgije Reznić

Georgije Reznić, sin fotografa Vojislava Reznića, savladao je tehniku fotografisanja i izradu slika pa je u periodu 1985–1988. godine u očevom ateljeu „Foto Šilja” otvorio fotografsku radnju. I pored toga što je laboratoriju sa aparaturama, kao i foto-aparate nasledio, nije uspeo da se održi duže od nepune tri godine.

Imre Sakač (1951-2014)

Imre Sakač je rođen u Novom Bečeju 15. 12. 1951. godine. U Novom Bečeju je završio osnovnu školu. Prvi foto-aparat je dobio kada je imao desetak godina i već tada je počeo da fotografiše svoje vršnjake pri raznim školskim aktivnostima. Te fotografije je izrađivao delimično u laboratoriji školske foto-sekcije, a uglavnom kod kuće. Vrlo rano je bio uključen u tajne fotografskog zanata te je pomagao svojim roditeljima u ateljeu i u mračnoj komori. Srednju školu je započeo u Subotici, ali ju je završio u Senti, da bi se posle toga upisao na višu fotografsku školu za kolor-fotografije u Francuskoj. Posle sticanja diplome, svoja saznanja pokušava da koristi u ateljeu svog oca Geze. Pored foto-kamere među prvima je u Novom Bečeju nabavio video-kameru i počeo snimanja raznih svečanosti i proslava. Sa suprugom Svetlanom i ćerkama Silvijom i Evelin seli se u Novi Sad da bi godinu dana radio kao fotograf u Vojvođanskom muzeju.

Foto-amateri

Na osnovu nekoliko desetina fotografija s početka XX veka, u formatu tadašnjih razglednica, 9x14 cm, na tankom papiru i bez ikakve signature fotografa, s razlogom pretpostavljamo da su to radovi pionira novobečejskih foto-amatera. Oni su pripadali imućnijem sloju građanstva i bili su u mogućnosti da odvoje značajna sredstva za kupovinu prenosnih foto-kamera, a fotografije su, naravno, izrađivali kod lokalnih profesionalnih fotografa. Neke od tih fotografija su ispisane, adresirane i korištene umesto razglednica.

Narodna tehnika

Neposredno posle Drugog svetskog rata u Novom Bečeju se pri Narodnoj tehnici i Zavoda za agitaciju i propagandu oformila Foto sekcija. Sekciju su sačinjavali mladi koji su već bili usmereni za fotografsku profesiju ili su želeli da izučavaju taj zanat. Među članovima su bili i već spomenuti Geza Sakač i Miroslav Tornjanski. Tu je stekla svoje prve kontakte sa snimanjem i izradom fotografija Olgica Dragić, rođena Pušić (1929-2016), mlada omladinka, sa željom da savlada veštine tog zanata. Nažalost, posle nepune dve godine rada, morala je da odustane od te profesije zbog alergije prouzrokovane hemikalijama za razvijanje i fiksiranje fotografija. Zahvaljujući njoj, sačuvano je nekoliko desetina filmskih i staklenih negativa koji svedoče o posleratnim aktivnostima pri obnavljanju našeg mesta.

Foto-sekcija OŠ „Miloje Čiplić”

Sredinom pedesetih godina XX veka u OŠ „Miloje Čiplić” osnovana je, pored raznih vannastavnih aktivnosti, i foto-sekcija. Ona je u početku svog postojanja raspolagala sa svega nekoliko foto-aparata tipa vilia, werra 1, beirette, a u kasnijem periodu su nabavljeni smena 8M, zenit 11, praktica PL nova I,  altix, i dva blica. Nakon kupovine aparata za uveličavanje marke krokus i hemikalija za laboratoriju, sekcija je zatvorila ciklus izrade fotografija. Foto-sekciju su tokom 3-4 decenije postojanja vodili nastavnici: Alajoš Šatai, Vukomir Stojić, Bane Pecarski i Silard Balint. U to vreme bile su priređivane izložbe takmičarskog karaktera foto-sekcija  škola iz opštine Novi Bečej.