Rođen 1913. godine, vaspitan u naprednoj seljačkoj porodici još kao dečak Miloš je omiljen u susedstvu u svome kraju. Prirodno bistar i otresit, najbolji je đak među svojim vršnjacima. Još kao strariji gimnazijalac počinje da se bavi političkim radom osuđujući monarhošašistički režim i diktaturu Aleksanda i Živkovića. A kada je posle završene gimnazije stupio u poljoprivrednu školu, po prvi put je izrazitije ispoljio svoju buntovničku narav prema nepravdi i protekcionaški raspoloženim nastavnicima. U ovoj školi je „zbog neposlušnosti i nediscipline“ imao prvi susret sa žandarmima.
Posle Ade, Miloš je već poznati političar na selu. Ljudi po „ćoškovima“, na ulicama, omladina na šetalištu, u „kolu“, s divljenjem slušaju Miloševa izlaganja o korupciji nenarodnog režima, o besomučnoj eksploataciji sirotinje, o progonu hiljade naprednih ljudi samo zato to su nastojali da upoznaju svoj narod sa istinom i uzrocima njihovog zla i nevolje.
Tih godina Miloš nije traćio vreme po seoskim „rogljevima, prelima i na korzou“. Momačku razonodu kod njega je zamenila dobra knjiga: Gorki, Balzak, Dostojevski, Darvin, a nešto kasnije Lenjin, Marks, Segal, Lenski , i drugi.
Godine 1935. Miloš odlazi u Vršac, u Srednju vinarsku školu. I ovde je imao neprilika zbog svog naprednog shvatanja i stava i zalaganja da to svoje shvatanje prenese na što veći broj drugih. Isteran iz internata, jedno kraće vreme skoro gladuje i potuca se od druga do druga. Njegove školske kolege otkidaju od svojih usta i krišom iznose hranu iz internatske menze da bi njemu, „drugu Klimi“ utolili glad.