Kao što u pozorišnoj umetnosti nije bilo, ili nije sačuvano nasledstvo iz srednjeg veka, tako toga nasledstva nema ni u muzici. Srednji vek u muzici Srba nije mogao poslužiti kao inspiracija za stvaranje srpske muzičke umetnosti.
U drugoj polovini devetnaestog veka bilo je, verovatno, opšta pojava, da se sport javlja kao potreba koja upotpunjuje tokove kapitalističkog načina privređivanja. Jahanje, lov i konjske trke kao i mačevanje bili su sportovi i prethodne društveno-ekonomske formacije — feudalizma, ali su se njime bavili kao i u doba robovlasništva samo oni ekonomski najpovlašćeniji.
Jovan Knežević-Caca, osnivač prvog srpskog pozorišta, rođen je u Vranjevu 26. septembra 1818. godine. Otac mu je bio Mojsije, trgovac i majka Sofija, domaćica.
Posle završene osnovne škole u Vranjevu, odlazi u Kečkemet na dalje školovanje. Tamo je završio šest razreda latinske škole što je, za tadašnje prilike, bilo solidno školsko obrazovanje.
U vreme osnivanja diletantske družine u Novom Bečeju (1830), što je bio izuzetan događaj, Knežević je imao dvanaest godina i baš tada se pripremao za odlazak na školovanje u Kečkemet.
Draginja Ružić Popović, rođena 2. oktobra 1834. godine u Vranjevu, od oca Luke, svešteniika i majke Milice, domaćice.
Posle očeve smrti, našlo se u prvoj generaciji glumaca Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, sedmoro dece (pet kćeri i dva sina) sveštenika Luke Popovića iz Vranjeva, Draginja je prva otišla 1860. godine u Srpski Čanad i stupila u tamošnju diletantsku družinu.