- Mirjana Tomić
- Mirjana Tomić
Reinkarnacija
Dok tela kopne
sred tamne dubine,
gavrani krešte
iznad humki.
Lake će se duše,
kroz pukotine,
vinuti nebu u visine.
Možda će postati
valovi
ili slobodni ždralovi...
Dok tela kopne
sred tamne dubine,
gavrani krešte
iznad humki.
Lake će se duše,
kroz pukotine,
vinuti nebu u visine.
Možda će postati
valovi
ili slobodni ždralovi...
Eh, da je život
čarobna lađa.
Da mirnim morem,
plovimo njime.
Dignemo jedra
pa lica vedra,
krenemo kroz svet
oseke i plime.
Il’ da je valcer,
tango ili tiha balalajka.
Plesali bi u zanosu
bez prestanka.
Eh, da je život
ruka prijatelja,
koja nas vodi
željenom cilju.
Ostvarili bi tada
na stotine želja,
milju po milju.
Ponekad korov,
ponekad cvet.
Spreman za pad
ili za let.
Lomljiv ko’ igla,
hladan ko’ mašina.
Na kraju balade
postane prašina.
Zvezdana prašina
il’ grobna tišina?
Svejedno je onome
ko ne oseća bol.
Iza nas ostaje samo
trag u vremenu
i nečujni odjek
u prostoru.
Kad razum guši
toplinu duši,
ostaje samo
mukla tišina.
Zvezdane noći
nemaju moći,
razumu dušu dati.
U krugu istom,
prigušenog zvuka.
Gde ne dopire
ni urlik vuka,
samo obruč tišine.
Razum plete mrežu
od kamene paučine.
Osmeh je hladan,
oči se ledeno cakle.
Kamen bi postao i onaj,
koga bi ruke
takve duše
dotakle.
Prizvaše me noćas
lepi snovi neki.
Predeli daleki
oku nepoznati.
Livade u cvatu
i travnjaci meki.
Sve blistavo, čisto
slobodno se njiše.
Žitarica zlatnih
napupile vlati,
a crvena bula
meki hod ih prati.
Kad se jednom vratim u beskraj
i kad me budeš opet stvarao,
daj mi, Bože, voda da budem.
Da šumim međ stenjem i kamenjem,
žedne da krepi moja studen.
Kad sunce visoko zažari,
korito moje da ispari u tamne oblake.
Katkad da pljuštim, sipim i rosim,
il’ sve da bujicom pred sobom kosim!