Umetniče hodi s nama,
Zaboravi tvoju vilu!
Gle kako nas zlato grli,
Pogle našu moć i silu, —
Gledaj kako blagujemo!
U čašama rujno vino
Razigra nas bujnom strašću,
Nedra su nam razdragana
Ljubavničkom šećer slašću, —
Žiću svom se radujemo.
Mani prošlost srpsku kletu,
A budućnost šta te s’ tiče?
Ludi snovi! — Iz trenuta
Prava sreća tek poniče! —
I tvoj Hafis tako veli.
Šta j’ Sofokla, Jevripida
I Šekspira slavna lira?
Da su danas među nama,
Bi l’ živeli bez talira? —
Zlato danas sav svet želi.
Ili ti je za imenom
Slavnim stalo? — nesretniče!
Il’ slobodu — tu reč praznu
Tol’ko lјubiš? — Oh jadniče!
Tu doživet ovde ne ćeš.
Ne hvali se! Ta glavno je
Hleb nasušim danas tebi;
Man’ se sanka, man’ se varke,
Drukče misliš ti u sebi —
Badava nam to namećeš!
Tako na me podli lјudi
S ponudama navalјaju,
Strasnom srcu dobacuju —
Dobar mamac slatkog milјa
I duša mi uzavrela.
Već me vino podmićuje,
Već osećaj uskiplјuje,
Srce bujno želјno bije,
A slast mi se osmejkuje
Mamnim migom s rajska vrela...
Pa što nejdem za tim svetom,
Što uživa svake slasti,
Kojemu je bogaština,
Ljubav, radost — sve u vlasti, —
Zašto nejdem za tim svetom?
„Moj patniče! - prošlost zbori –
Što s’ umetnik, što si čovek,
Što si dužan napred ići,
I krv liti žudeć’ dovek
Za slobodom lјudskom svetom.
Pa nek drugi svi blaguju,
Što nemaju srca, duše,
Što se mukom tuđeg znoja —
Sjajnim zlatom —obasuše,—
Tuđom mukom nek se slade!
Ti, veštače, veruj veru,
Što poniknu iz tvog srca,
Da nam sreće nema onde
Gde u ropstvu narod grca,
Gde tiranstvu tamjan kade.
Veruj veru, što praoci
Potomcima ostaviše:
Van slobode da naslade
Nad slastima nema više —
Ni u samom večnom raju!
Tu večitu misao boga —
Onog spasa čovečkoga —
Brani, neguju čoveštvu...
Pa zadatka smernog svoga
Bližićeš se dičnom kraju.
“Pa odite siledžije,
Raskinite ove grudi,
Sloboda će iz njih nići,
Da krivcima pravo sudi
Za nedela i tiranstva!
Okujte me... mučite me...
Rasporite srce vrelo...
Ali svaki trunić tela
Uskliknuće glasno, smelo:
Za slobodu čovečanstva!”
Laza Telečki, 1871