Ništa nije konačno i da li ima početka i kraja, ili se sve kreće u jednom krugu, a možda ide samo napred u beskraj? Da li je moguće da je čovekov život neodređen, nije definisan, kao i svih drugih živih organizama i ne živih predmeta koji se nalaze na ovoj planeti i čine živu i ne živu prirodu na njoj? Hoću da verujem da je čovek, iako najrazumnije biće, nemoćan da odredi - isplanira ne samo svoj put - život već i sve drugo oko njega. Čovek samo pokušava da, nekako, organizuje svoj život oko sebe sa drugima. On smatra da zna šta hoće i kako će to postići. Kada počne realizaciju svojih ideja, kada počne s time da živi, shvati da to ipak, ne ide kako je zamislio. Mnogo nevidlјivog, čudnog utiče na realiziciju, mnogo je faktora koji utiču pa to počinje da biva drugačije, nekada mnogo bolјe no što je želeo, a često i dosta lošije. Čovekov stvaralački rad postaje prosečan, pa čak, i ispod prosečan rezultat, ili pak remek delo. U svim sferama čovekovog života je tako. U nauci, slikarstvu, muzici, industriji, polјoprivredi, školstvu, zdravstvu, religiji ili u nekoj drugoj lјudskoj delatnosti, pa sve do običnog lјudskog, prostog života. Nema te sile, čovekove snage, volјe da bude baš onako kako je čovek zaželeo, zamislio. Zato i kažemo da nema idealnog, savršenog, da se rezultat ne dobije, baš kada treba - kada je najpotrebniji. Nema apsolutnog. Za sve što se dobije, kao rezultat, može se reći: - Mogao je biti još bolјi, kvalitetniji, blagovremeniji . A onda se pomirimo sa ishodom i kažemo - Pa, dobro je.
Čitaoci će sami videti koji su motivi uticali za ovim velikim i obimnim poslom autora. Ogroman trud i napor, veoma je bio potreban da bi se prikupilo ovoliko informacija za celokupnu građu iz područja sporta i kulture Kumana. Autor je, dakle, istorijskom metodom uspeo da sve to sažme u jednu knjigu koja obuhvata period od više decenija iz oblasti sporta i kulture, kao i viševekovne podatke o istorijatu i nastanku naselјa i njegove okoline.
Autor je poklonio dužnu pažnju mnogim ličnostima iz oblasti sporta i kulture i kroz događaje i ostvarene rezultate nametnuo čitalačkoj javnosti razmišlјanje na temu - Šta bi se postiglo i na kojim nivoima bi se akteri predstavlјali javnosti da je bilo samo više dobre volјe odgovarajućih lјudi sela Kumana? Začuđujuće je da je godinama sputavana kreativnost i očigledna nadarenost poklonika i entuzijasta ovih duhovnih vrednosti. Da su tolikih godina zanemarivane ove oblasti živlјenja i da nije omogućeno mladim lјudima da se otrgnu iz seoske sredine i da sebe i svoje Kumane oprobaju u jačoj konkurenciji.
Sportski deo u knjizi obuhvata rad i rezultate rada višedecenijske aktivnosti. U celini sadržaj knjige je koncipiran na humanoj ideji o značaju sporta i kulture koji mobilišu sve potencijale lјudskog organizma. Poznato je da su osobe koje se redovno bave fizičkim aktivnostima, i to bar pola sata dnevno, ili više, zdravije i duže žive od osoba koje se uopšte ne bave.
Po nomadsko azijskom narodu turskog porekla Kumani, selo je dobilo naziv Kumane. Na ovim prostorima ovaj narod se pojavio još u 11. veku, kada je prodro, čak, u Mađarsku. Selo Kumane se prvi put pominje u poznatom Pećkom katastigu, tj. spisku priloga za Pećsku patrijaršiju iz 1660 i 1661. godine.
Na osnovu pronađenog materijala iz 1883. godine prilikom vađenja peska i zemlјe iz peskare kod želјezničke stanice za izgradnju pruge, iz dva paralelna groblјa po visini-vertikali, utvrđeno je da vode poreklo iz neolitskog novokamenog doba, a za gornje grobove iz 6. i 7. veka n.e. i da verovatno pripadaju Avarima i Slovenima. To znači, da su ovi prostori bili još tada naselјeni. Sadašnje Kumane nije uvek bilo na ovoj lokaciji tzv. Crnom pesku. Do 1801. godine selo je bilo 4 km prema zapadu, ka reci Tisi, uz nekadašnju samu levu obalu toka reke Tise (taj deo atara se sada zove Staro selo).
Najstariji pisani spomenik koji čuva crkva u Kumanu je Protokol rođenih od 1757. godine. U njemu je selo zapisano kao Šanac Kumani.
Opšti deo
Jedan od prvih dokumenata u kome se spominje bliža okolina Kumana kao naselјa, spisak prikuplјanja papskog desetka u vremenu od 1332 - 1337. godine čuva se u arhivi Vatikana u Rimu. Postoje, upravo, tri spiska u kojima je zabeleženo koliko je prikuplјeno novaca od vernika i predato papskim izaslanicima. Vidi se, iz tih spiskova, da su u to vreme postojali: Bečkerek, Bečej, Čestereg, Rusko selo, Modoš (Jaša Tomić), Torak, Taraš, Aradac, Bašaid, kao i mesta koja danas ne postoje: Borđoš, Galad (kod Kikinde), Babatov (kod Elemira), Arača i dr.
Pećki katastig - spiskovi o sakuplјanju priloga za Pećku patrijaršiju iz godine 1660 i 1666. Kaluđeri koji su sakuplјali priloge, idući od kuće do kuće, zabeležili su u ova dokumenta imena starešina domaćinstava koja su platila ovaj crkveni prilog. U ovom Pećkom katastigu spominje se i Kumane.
Od januara 1954. godine ulica Jovana Veslinov u buduće nosi naziv narodnog heroja Ljubice Odadžić, a ulica Erdvard Kardelј menja se u naziv Svetozar Čolić.
Od 1955. godine ukinut srez Potiski i pripojen srezu Zrenjanin, a formirana opština Novi Bečej sa mestima: Novi Bečej, Kumane i Taraš. Ukupno je bilo 6.349 domaćinstava sa 22.801 stanovnikom. Ukupna oranična površina je 44.300 kj., a nacionalni dohodak je 44.000 dinara po stanovniku.
Od jula 1955. godine Melencima je pripojen Taraš, a Kumane i Novi Bečej činiće posebne, dve, opštine.
- Veština izgradnje vetrenjača u kojima je korištena snaga vetra za mlevenje žitarica došla je u naše krajeve posle Turaka, a doneli su je doselјenici sa zapada: Nemci, Španci, gde su vetrenjače poznate još od 11 veka.
- Regulisanje korita reke Tise bilo je vrlo aktuelno. Osnovni zadatak bio je da se velike vode brzo i bezbedno odvedu. Od 1850-1875.g. započinju i dovršavaju se radovi na regulisanju reke Tise sa iskopanih 110 proseka. Do kraja veka iskopana su još 2 proseka, tako da je regulisanje Tise završeno sa 112 proseka ukupne dužine od 136 km., čime je prvobitni tok reke Tise skraćen, sa prvobitnih 1.419 km. na sadašnjih 966 km. jer je, pre toga, skraćen još za 170 km. Znači, njena ukupna dužina kroz našu zemlјu je 164 km.
- Provala Kumana u Banat 1091. godine, pošto su prethodno opustošili Bačku, Kumani su pod vođstvom svog poglavice KAPOLČA, prešli Tisu kod Bečeja u Banat u proleće 1091 .g. U ovoj najezdi su prvo oplјačkali i opustošili predeo od Tise do Bečkereka, a onda su nastavile da pustoše prema Tamišu, vodeći sa sobom narod koji nisu pobili, tako da je iza njih ostajala potpuna pustoš. Mađarski kralј Ladislav, koji se u to vreme nalazio u Hrvatskoj, izvešten o najezdi Kumana, požurio je s vojskom da ih spreči u njihovom krvavom orgijanju, pa ih je presreo i pobedio nedaleko od Tamiša.
Kumani su bili nomadski azijski narod turskog porekla, i nakon što su ih 1235. godine potisnuli Tatari, Bela četvrti ih je 1239. godine naselio na obalama Tise, Tamiša i Moriša, da brane Ugarsku od Tatara. Naselјavanje Kumana izazvalo je, međutim, brojne sukobe između njih i Mađara, a netrpelјivost prema Kumanima izbila je u otvorene borbe kada su Tatari prodrli do Pešte. Mađari su Kumane krivili zbog Tatarske opasnosti i na vest o Tatarskoj provali, prihvatili su se oružja pa su, dajući oduška svom ogorčenju, ubili i Kumanskog vođu KOTONJA. Na to su i Kumani, uvek spremni za borbu, krenuli prema Pešti. Kad se Ugarskom proneo glas da je Kotonja ubijen, svi su nasrnuli na omrznute Kumane, a oni su tada napali vojsku čanadskog biskupa Bolča, koji je sa plaćenicima iz severnog Banata i njihovim ženama i decom, takođe krenula prema Pešti sa namerom da se priklјuči kralјevskoj vojsci. Vojska biskupa Bolča bila je u pokretu, uz nju su se kretala mnoga kola kada su je Kumani napali. Za vreme bitke biskup je umakao na konju, ali njegova vojska nije mogla da se uspešno suprotstavi, izginula je do poslednjeg.
Arača, kao manastir, kod Vranjeva se prvi put pominje u papskom registru iz 1332 I 1337. godine. Tadanji paroh zvao se Andrija Martin. Godine 1422 već se u nekim dokumentima pominje kao grad, koji je bio svojina despota Đurđa Branković. Iz jednog dokumenta iz 1450.g. vidi se da su torontalski plemići te godine održali u Arači skupštinu. Despot Đurađ Branković poklonio je Araču zajedno sa drugim nekim posedima svom rođaku Pavlu Birinjiju. Arača je bila jako utvrđeno mesto. 25. septembra 1551.g. Araču je zauzeo Mehmed Beglerbeg. Grad je opustošen, a stanovnici koji su svi bili Srbi, naselili su se jugozapadno od Arače i osnovali tamo naselјe pod imenom Vranovo. Stari manastir u Arači, koji je danas delimično već porušen, privlačio je još prošlog stoleća razne mađarske istoričare. Ovaj manastir, po mišlјenju poznatog mađarskog istoričara Josifa Hampela, iz 1890.g. potiče još iz avarsko - slovenskog doba. Za vreme seoba naroda ovaj manastir je porušen, ali je 1370.g. restauriran od strane kralјice Jelisavete i posvećen sv.ocu Nikolaju.
- 22. juna 1737.g. organizovana pošta za prenošenje poruka na području Banata.
- Reč "SPORT" prvi put, u našoj zemlјi, upotreblјava se 1874.g. - po izvorima iz Zrenjanina.
- Prve automobilske trke održane su 1894.g. na stazi Pariz - Ruan. Brzina je bila 24 km/sat, a već 1902.g. brzina je bila 69 km/sat.
- Prve olimpijske igre održane u Atini 1896.g.
- Odbojka potiče iz S.A.D-a i u Prvom svetskom ratu američki vojnici je preneli u Evropu. Rukomet potiče iz Nemačke, a kod nas je prenet 1933. godine. Biciklizam se počeo razvijati posle 1880.g. kada su se pojavili i prvi bicikli.
- Od jeseni 1954.g. formiran fudbalski Podsavez Zrenjanin.
- Od 01.01.1960.g. ukidaju se Opštine po mnogim mestima i pretvaraju u Mesne kancelarije, shodno novo donetom Zakonu o Komunalnom sistemu.
- "Crno strašilo iz Azije" kako se nekada govorilo za koleru, pojavilo se prvi put u našoj okolini 1831.g. Te godine ova bolest je pustošila po Itebeju, Aradcu i drugim mestima. U Ečki je tada umrlo 187, a u Novoj Crnji 392 osobe. Godine 1849. u Novom Itebeju bilo je, kao i u Aradcu i Novoj Crnji, 217 žrtava. U 1855.g. kada se bolest pojavila u Topolovcu, Česteregu i drugim mestima zahvaćen je i Zrenjanin, gde je za nekoliko nedelјa pokosila 43 žrtve. Pravi užas posejala je epidemija kolere 1873.g. kada je zahvaćeno 96 mesta u Banatu. Samo u Melencima od kolere je umrlo 800 osoba, a u Kumanima je umro svaki deseti stanovnik. Bolest se javlјa još nekoliko puta, a poslednji put uzela je žrtve za vreme Prvog svetskog rata.
- Prvo kupatilo Banje Rusande bilo je izgrađeno na slapovima. Radilo se sa uspehom od 1866 - 1870.g. kada se zbog velikih kiša jezero izlilo i razbilo kupatilo čiji su neki delovi odneseni sve pod Kumane. Od države Banja nije dobila nikakvu pomoć. Posle poplave Melenčani su ličnim radom, zapregama i materijalom pomagali izgradnju Banje, a posebno Josif i Ana Klјajić, koji su poklonili 28.000 forinti za izgradnju novog kupatila. Prostorije za smeštaj bolesnika nisu izgrađene pa su oni stanovali po privatnim kućama. U 1921 .g. crkvena opština u Srbobranu prodala je Banju Ministarstvu narodnog zdravlјa za 1.800.000 dinara.
- Uvođenje Vukove azbuke u škole imalo je dug i težak put. Najviši školski faktori u Vojvodini bili su dugo protivnici Vukove reforme. Ipak, Gimnazija u Zrenjaninu uvela je azbuku pre bilo koje škole u zemlji. Bilo je to sredinom 1865.g. U školama u Srbiji "Vukovica" je uvedena 1868.g.
- Viša Pedagoška škola u Zrenjaninu počela sa radom u jesen 1954. godine.
- U okviru proslave Dana mladosti, maja 1959.g. u Melencima je održano međuškolsko takmičenje ekipa iz Novog Bečeja, Torde, Kumana, Vranjeva i Melenaca. Prvo mesto osvojila je školska ekipa iz Novog Bečeja.
- Od 1880.g. pojavlјuju se vršalice za pšenicu, ječam, ovas, zob.
- Krajem prošlog veka i početkom ovog veka bunardžijski posao (bušenje dubokih bunara i dobijanje zdrave pijaće vode) obavlјala je porodica Nikole Momirov iz Banatskog Dvora tj. Zrenjanina. Sam Nikola, a kasnije i njegovi sinovi Eugen-Jene i Mihalј, pa čak i Eugenov sin Tibor. Taj posao su radili sve do 1962.g. i izbušili bezbroj bunara u Banatu (Kumane, Melenci, Novi Bečej), u Bačkoj i severnoj Srbiji.
- Marta 1980.g. u fabrici IMT-FOP Novi Bečej po prvi put počela prodaja 1.200 kom. setvospremača koji su se do sada proizvodili u Belgiji.
Skoro svaki peti stanovnik je star 60 i više godina, a starijih od 65 godina je 12,4 % (a preko 1 % se smatralo starim stanovništvom). Godine 1989. vojvođansko stanovništvo je ušlo u depopulaciju - tada je umrlo 2.118 stanovnika više nego što je rođeno. Prirodnog priraštaja u Vojvodini nema od 1989. godine i po podacima za 1991. godinu, je (minus) -1,8 na 100 stanovnika. Smrtnost odojčadi u Vojvodini je u porastu. Rezultat odnosa nataliteta i mortaliteta je negativan, prirodni priraštaj je (minus) -3, što znači da je u Vojvodini svake godine tri stanovnika manje. Ako se ovako nastavi Vojvodina će za nekoliko godina nestati. Da bi se održala prosta reprodukcija potrebno je da 100 žena rodi 216 dece. A u Vojvodini se rađa 180 dece.
A šta da kažemo za Kosmet? Broj Srba svake godine se rapidno smanjije, s jedne strane odnosom natliteta - mortaliteta, a s druge strane iselјenjem Srba sa vekovnih ognjišta. Za 30 - 50 godina Srbi će u svojoj državi biti manjina, odnosno biće drugi narod po broju stanovnika jer će prvi narod biti Albanci - Šiptari. Ratni vihor koji je zahvatio Kosmet, pod Miloševićevom vlašću, veoma je brzo doneo promene odnosa u korist Albanaca, a Srba skoro da nema.
rođen je 1914. godine u Kumanu. Trgovac po zanimanju a mnogo godina radio kao rukovodilac - direktor radnih organizacija. Od 1946. godine, kada se vratio iz vojske, postao je prvi direktor Zemlјoradničke zadruge iz Kumana, pa sve do proleća 1958. godine kad odlazi u Zrenjanin. Fudbal je voleo kao svoje drugo zanimanje. U prvom braku nije imao dece pa se u fudbalu osećao kao otac porodice. Privlačila ga je mladost. U 1947. godini, tokom leta, izabrana je nova uprava, a Maćeja je izabran za presednika fudbalskog kluba. U to vreme je to mnogo značilo. Direktor radne organizacije na čelu fudbalskog kluba, pa voli fudbal a još i dobro stoji sa politikom i vlastima tadašnje Opštine Kumane! A da nije tako, kako bi bio direktor firme? Tadašnja Zemlјoradnička zadruga je imala svoje prodavnice i sve što je za fudbal trebalo završavalo se preko njih. Naravno, tu su bili lјudi od poverenja, Odgovorni drugovi.
rođen je u Kumanu 1929. godine. Tek 1943/1944. godine u Novom Bečeju završava više razrede osnovne škole. U periodu 1947-1951. godine u Somboru je završio Učitelјsku školu. U Somboru je trenirao i igrao za FK RADNIČKI. Dok je pohađao Učitelјsku školu dolazio je, 1948 -1951. godine, subotom-nedelјom u svoje Kumane i igrao za kumanski tim. Obavezno je jednom mesečno dolazio u Kumane a bilo je i više puta a sve u zavisnosti od važnosti utakmice. Ta putovanja su bila vrlo naporna, naročito povratak. Saobraćajne veze železnicom nisu direktno obezbeđivale putovanje, a i red vožnje je omogućavao samo jednom dnevno dolazak-odlazak. Čak je bilo i presedanja. Na putu se provodio ceo dan. Najteže je bilo putovanje kada su Kumančani igrali kao gosti, jer je Toma dolazio u Kumane, pa onda sa fudbalerima odlazio i po 50 km. dalјe od Kumana da bi se , posle utakmice, kasno vraćao u Kumane, te preko noći putovao za Sombor. Bilo je i direktnih putovanja, iz mesta gde su igrali fudbal, za Sombor. Takva je, u stvari, bila sudbina svih učenika ili studenata a koji su dolazili u Kumane da pojačaju svoj tim.
je rođen u Kumanu 1934. godine. Jedan je od mnogih koji su u svojim mlađim godinama igrali fudbal za svoju krajčinu. Tada se nije mogao zamisliti život bez ove vrste fudbala. Nije to bilo pomodarstvo već nasušna potreba tadašnjih mladih lјudi. Jedino zadovolјstvo. Kao srednjoškolac već 1950. godine ušao u prvi tim. Visine oko 182 cm, vitke telesne građe i plave puti bio je vrlo uočlјiv među fudbalerima. Vrlo jakog, preciznog šuta bio je strah i trepet golmanima. Golove je davao i sa 25 metara dalјine. Bilo je dovolјno da stvori slobodan prostor prema golu i odlučivao se na šut. Vrlo često je bio gol. Igrao je na mestima polutke i centarfora a mogao je i da igra na drugim mestima u timu, sem golmana. Dobre tehnike, poznavao je taktiku napada i odbrane - igrao je moderan fudbal.
Studirajući u Beogradu dolazio je da pomogne svojim Kumančanima. Nedelјom po podne je igrao fudbal a ubotom i nedelјom uveče je svirao gitaru na igranci i tako zabavlјao mlade Kumančane. Gitara mu je bila druga lјubav. U to vreme njegov muzički orkestar je bio vrlo poznat. To je u stvari prvi orkestar, te vrste, u Kumanima.
Zadnje utakmice za Kumančane odigrao je u jesen 1961. godine. Završio je Tehnološki fakultet. Oženjen je, živi u Beogradu. Penzioner je.
Vlasta je rođen 1936. godine u Kumanu. Kao osnovac počeo je igrati fudbal za svoju krajčinu. Kako je rastao tako se razvijao u dobrog fudbalera. Već 1952. godine, kao srednjoškolac, postaje standardni prvotimac. Visok oko 175 cm, skladne telesne konstitucije, primerne tehnike u baratanju loptom kao i brzine. Igrao je na mestima polutke i centarfora. Odlično je igrao glavom, pa je često iz skoka davao golove. Imao je dobro razvijen smisao za kombinatoriku napada. Kretao se lako i uvek stvarao suigračima mogućnost da ga "uposle". U prvim godinama studija dolazio je iz Beograda i igrao fudbal za svoje Kumančane da bi, kasnije, zbog obaveza na fakukltetu a i, kraćih, zdravstvenih problema to činio sve ređe. Pripada 5 generaciji fudbalera. Igrao je i za FK "Vulkan" iz Zrenjanina. Završio je medicinski fakultet. Vrlo je aktivan kao društveni radnik. Oženjen je, živi i radi u Zrenjaninu.
je rođen 1929. godine u Kumanu. Fudbalom se počeo baviti još kao dečak sa svojim vršnjacima. U 15-oj godini upisuje Industrijsku školu a fudbal trenira u podmlatku FK Želјezničar iz Zrenjanina. Prošao je sve selekcije i kao 18-to godišnjak igra za prvi tim. Po završetku škole radno mesto je dobio u Želјezničkoj radionici i radi kao tehnički crtač. Od maja 1950. do septembra 1951. godine bio je u vojsci. Po dolasku iz vojske posao dobija u Kumanu i prelazi da igra fidbal za Kumančane. Fudbal u Kumanu igra sve do jeseni 1961. godine kada Kumančani prekidaju redovno takmičenje.
Januara 1963. godine sa porodicom preselјava u Novi Bečej gde radi i stanuje. Umro je u Novom Bečeju 1983. godine.
Dule je igrao, uglavnom, kao centarfor ali, igrao je i kao krilo ili pak, centarhalf. Plave kose i očiju, visine oko 169 cm, odlikovao se odličnom brzinom i skokom-odrazom. Bio je prava napast za protivnički gol. Vrlo smelo je ulazio u duele sa igračima protivničke odbrane. Neverovatno kako je imao tvrde noge. Dule nije znao za povrede. Iz duel igre skoro je uvek izlazio kao pobednik. Svojom čvrstinom i brzinom primoravao je protivničke fudbalere da ga po dvojica čuvaju. Ali, ni to Duletu nije smetalo. Davao je golove sa velikom lakoćom. Dovolјno je bilo da dobije for loptu ili ispred sebe ima dva igrača i golman je bio nemoćan. Lopta se obično našla u mreži. Golove je davao i iz skoka. Uvek skoči više od protivničkih igrača odbrane. Sve što je na terenu radio, radio je iz trka, iz pokreta. Nije izvodio slobodne udarce i penale. Uvek je bio u izvanrednoj fizičkoj kondiciji - kao da je imao prirodnu - urođenu. Pripada grupi kumanskih golgetera. Igrao je lako sa svojom generacijom kao i generacijom koja je bila po 10 i više godina od njega mlađa. Pripada fudbalerima sa najdužim igračkim stažom.
je rođen 1925. godine u Pivnicama. Sa roditelјima i starijim bratom Andrijom dolazi u Kumane 1926. godine. Otac mu je do 01. 08.1957. godine bio apotekar u Kumanu. Od svoje 10-te godine, sa bratom i vršnjacima, igrao je fudbal u dvorištu kuće gde je stanovao, kao i na ulici, da bi to, kasnije, bilo sve na fudbalskom terenu DUDARI.
Brat Andrija, rođen 1920. godine, za prvi tim je počeo igrati 1938. godine. Andrija je igrao na mestima beka, centarhalfa ili ceontarfora. Visok oko 188 cm odgovarao je za ove uloge u timu. Kada su Kumančani, juna 1940. godine, igrali u Melencima, Andrija je, u jednom sudaru sa protivničkim igračem, nezgodno pao i slomio klјučnu kost. To je bila i zadnja Andrijina utakmica. Već 1941. godine odlazi za Segedin, gde studira i završava za apotekara - farmaceuta. U Segedinu je živeo i radio sve do svoje smrti 1978. godine.
U selјačkoj kući, na Aranđelovdan novembra 1931. godine rođen je još jedan sin i dadoše mu ime Tihomir. Po visini uvek je bio iznad svojih vršnjaka, pa čak i od mnogih iz starijih generacija. Slab, vitak i nemirne prirode, visok oko 187 cm. Lako ga je bilo prepoznati u grupi dečaka. Već kao 13- godišnjak primetili su ga da stalno dolazi na fudbalsko igralište. Ljubav prema fudbalu odvlačila ga je na zeleni travnati teren. Nije propuštao ni jedan trening ili utakmicu. Dolazio je kao da je on jedan od 12-13 fudbalera i da se bez njega ne može. Bio je presrećan kada uspe da, tokom treninga, šutne fudbal ili da ga u ruke donese starijim fudbalerima. Koliko je na treningu bio srećan još više je bio važan pred svojim drugovima. Jer od njih niko nije uspevao da toliko i na taj način poseduje fudbalsku loptu. Još kao dečačić bio je simpatično nametlјiv pa su ga svi voleli, prihvatali u svoje društvo. A Tika je to znalački koristio, i među svojim vršnjacima uvek bio vođa. Bez njega nisu mogli, ni smeli, ništa da urade. Upornost, da većinu slobodnog vremena provodi na fudbalskom terenu, se isplatila. Sa 16,5 godina odigrao je u Tarašu, 5. marta 1948. godine, prvu svoju utakmicu. To je bio Petak i Kumančani su u Tarašu trebali da odigraju svoju trening utakmicu. Da će se ići u Taraš čuo je pre 2-3 dana na treningu. I rešio je da toga dana ne ide u školu jer se u Taraš polazilo pre podne. Iako je bio početak marta meseca vreme je već nekoliko dana bilo sunčano-toplo. Ali, naravno, blatnjavo. U Taraš se išlo sa četvoro selјačkih kola. Dve zaprege su bile zadružne, a dve privatne - Kvaščev Vase i Kovačev Miloša-Lale. Zapravo, njihovi očevi su terali konje. Nije bilo dosta fudbalera pa su morali da igraju Filipović Milojko-učitelј bio golman i, naravno, Tihomir, kao desno krilo. Seća se da su još igrali Ćurčić Veselin-Bibika, Stanisavlјev Stevan-Andriča, Stojkov Đura, Kumrić Stevan-Čika i dr. Već u prvoj minuti Tika je postigao svoj prvenac - gol. Kakve radosti i sreće! Na prvoj utakmici, u prvoj minuti postići prvi gol. To je za Ginisovu knjigu rekorda.
rođen je u Kumanu 1932. godine. Kao mladić od 17 godina počeo da igra fudbal za prvi tim. To je bilo u jesen 1949. godine. Pre toga je igrao za svoju krajčinu, gde se istakao dobrom tehnikom i smirenošću u akciji. Bio je visok oko 165 cm i uvek simpatično popunjen, debeo. Iako je delovao kao trom-spor igrač nije se takav pokazivao na terenu. Obično je igrao desnog ili levog halfa. Više je voleo slobodu u kretanju - organizovanju igre no da čuva protivničkog igrača i ima isključivo odbrambene zadatke. Sa dobrim pregledom igre i smislom za kolektivnom igrom imao je i dobar, jak, precizan šut. Iz daljine davao golove. Igrao je sa svojom generacijom kao i sa par fudbalera koji su bili stariji, a takođe koji su bili mlađi i po 7-8 godina. Mlađima je davao savete, ali i od njih tražio da za vreme utakmice daju pun doprinos.
Uvek nasmejan, sa dobrim smislom za humor rado je viđen i priman u društvu. U to vreme je sa Maksić Tikom bio nosilac vedrine i dobrog raspoloženja. Naročito za vreme putovanja u druga mesta.
Iako je radio i svakodnevno putovao u Zrenjanin bio je jedan od najredovnijih na treningu i utakmicama. Uvek je imao primernu fizičku kondiciju. Svoju fudbalsku karijeru završio je 1964. godine. Bio je oženjen. Umro je 02.11. 1987. godine.
Pomoć
Kontakt
Poslednje postavljeno
- Režim zaštite III (trećeg) stepena 17 Mart 2023
- Režim zaštite II (drugog) stepena 16 Mart 2023
- Turističke vrednosti 15 Mart 2023
- Značaj i funkcija zaštićenog područja 14 Mart 2023
- Ispunjenost uslova za zaštitu 13 Mart 2023
- Temeljne vrednosti zaštićenog područja 12 Mart 2023
- Ocena ugroženosti 11 Mart 2023