Kroz prozor mesec viri,
granama vetar šapuće,
najtiše tek da umiri
da jutro svanuće.
Tvoje se oči smeše,
bez glasa govoriš nešto.
Slutim, reči što teše.
To si bar znala vešto.
U školskoj klupi još stoji
urezano ti ime.
Godine više ne broji,
niti se ponosi time.
Samo još mesec što viri
i šapat vetra u noći
dušu na tren da smiri
da nikad nećeš proći.