Nije vetrić
Možda čak ni lahor
Više joj je ličilo na šapat
Lepet krila
Plavkastog leptira
Poteralo sunce čak
Na zapad
Lenjo pada
U reku
Uranja
Polumrak je zavladao
Svetom
Zatvorenih očiju još
Sanja
Da je kraj nje
Baš onaj
Sa cvetom
Doziva je glasom
Baršunastim
Dok još nije zaspala
Al' sasvim
Reči klize
Sa nje
Kao svila
Na korak od vrha
Brda bila
Kada pukne iz vedra neba
Grom
I zaduva vetar sa
Silinom svom
Oduvalo i njega i
Cveće
Više nikad ga videti
Neće
Mesto duše ostala
Praznina
Poznato joj je to
Od davnina
U duboki očaj tad je
Pala
Od sopstvene ruke htela da
Postrada
Tada glasno baš u zadnji
Čas
Zvoni zvono na
Vratima
Spas
Iz košmara podigla se
Ona
Halalila sva na svetu
Zvona
Otvorila
Dveri podbočila
Petom
Isped nje je bio
Onaj tip sa
Cvetom
Prosuo je po njoj
Baršunasti glas
Zagrlila ga je
Priželjkujući spas
I nije mu dala da opet
Izvrda
Zajedno su pošli
Sve do vrha
Brda.