Raduje se trava
Posle letnje kiše
Zelena od sreće
Što je ima više
Ukrašena rosom
Čeka onda trava
Da je mesec vidi
I zato ne spava
Raduje se trava
Posle letnje kiše
Zelena od sreće
Što je ima više
Ukrašena rosom
Čeka onda trava
Da je mesec vidi
I zato ne spava
Pasulj krompir i tarana
To nije nikakva hrana
Mislim bato da sam fer
To ne jede čak ni ker.
Ni školjkice ni flekice
Ne vrede ni za po' pice
A tikvice i ludaje
Nemoj nikako da mi daje.
Od kupusa noga zebe
A boraniju ko jebe
Ni spanaća ni salate
Meni nemojte da date.
Samo mesom me služite
Ajde malo požurite
Nije bitan oblik tol'ko
Nego da ga bude mnogo.
Meso molim mesto 'leba
Meso s mesom jesti treba
Al' ima jedno pravilo
Da ga je kurac pravio.
Znači tu otpada riba
Makar kako fina bila
Daj goveđe ili svinjsko
Jareće a i ovčijsko.
Pa nek doktor posle vidi
Kol'ki mi trigliceridi
Nemoj jesti nemoj piti
Pa zar 'oćeš zdrav umreti.
Gledaću te dok mi svetlost
Ne sprži oči:
Rastrgnuću te kao gepard
princezu antilopu.
Grišću te kao gladan vuk
ovčije žile u trku.
Čupaću te kao domoroci
slez i ptice.
Stezaću te dok ne pobeliš....
A onda
ću te lizati kao dete lizalicu,
ljubiću te i voleti.
Ispod tamnog zelenila hrastova
Smeši se
Bajkovita luda
Zastajem
Osmeh se pretvara u bolnu grotesku
Drugom stranom ulice
Onom koju prži sunce
Kroz vekove
Nazarećanin tegli svoj krst
Gluvo julsko popodne
On – ona i ja
Klepe, klepe, klepeću,
Tri ročeta-klepetala.
Klepe, klepe, klepeću,
Ne bi skoro prestala!
Čula ih je mama roda,
Sa obližnjih ritskih voda
U gnezdo je doletela
Da nahrani klepetala!
Krilima su mahala
Tri ročeta gladna mala,
Otvarala kljunove,
Duguljaste čunove.
Dokle god su gladna bila
Dok se nisu umorila!
Pa su sita klepetala
Da klepeću prestala!
Zašto nisam robot,
da se štelujem
na dugme?
Lakše bi mi bilo.
Pevao bih mnogo više,
pisao bih mnogo manje.
Dugmetom bih jednim
popravlјao svoje stanje.
Ne bih morao da mislim
šta ima za ručak,
niti za užinu.
Niti zašto sve krofne
jedna na drugu liče.
Hranio bih se baterijama
i ne bih jeo sendviče.
Sijao bih tad u mraku
da me vide noću,
a kad bi me ponudili pivom,
ja bih rek’o “Hoću”
Kakav je to robot
koji pije pivo?
Svi bi se tad pitali.
To je super-robot,
ako niste znali.
Ali ipak sam ja čovek,
a ne robot gvozdeni,
jaoj teško meni,
jaoj teško meni.
Kad dan prođe, kada legnem,
Pa se smiri sve u kući,
ja sa svojom lutkom odem,
U svet skoro nemogući.
Prvo krenem drumom dugim,
Lutka ispred mene trčka.
Kad nas noge već zabole,
Stignemo do jednog cvrčka.
Sa fenjerom on nas čeka.
Jer drum tamo baš nestaje.
Nastavljamo put kroz šumu,
Tajne znako on nam daje.
Prelazimo jedno brdo,
Sve do zida što se vije.
Samo cvrčak sa fenjerom,
Zna za ulaz gde se krije.
Gurnuo je dva kamena.
A treći je pomerio.
Prolomi se silna jeka,
I prolaz se otvorio.
Svet lutaka tu je bio,
Čudesan i sav u sjaju.
Sa svlh strana lutke trče,
I do neba dižu graju.
Do pred zoru igrali smo,
Sto igara, još i više.
Tad odjednom nesta graje,
Sve se lutke umiriše.
Kraj mene je jedna stala,
Kosica joj plava, meka,
Smešila se k'o da kaže:
“Sa fenjerom — cvrčak čeka!”.
Voleo bih, u prvom snegu
Gde tuje stoje,
Pred kućom,
Neke naredne zime;
Da jedno dete
Utisne
Anđela
Nežno.
Da kraj njega ostavi ime.
I dve stope,
Uz stope moje.
Zapamtite reči
Risteskoga Mitra,
kad je puno srce,
puna je i litra.
A kad srce krene
lagano da se prazni,
tada ona litra
dođe da te kazni.
I sva puna srca
najviše se plaše,
da se ne stigne do dna
napunjene flaše.
Jer na dnu su često
one stare stvari,
koje čovek uvek
želi da zaboravi.
Nemanja! Nele! Nemanja!
Uzalud doziva mama.
Ne znam gde je – kaže Tanja,
Ja se ovde igram sama.
Na ručak mi kasni dete,
Žali se mama Marina.
Onamo kad već idete,
Potražite i mog sina!
Iza zgrade buka, vika.
Tu je, znači, a šta radi?
Neumorno loptu pika,
Na stolu se ručak hladi.
Svaki san donese
Srebrne prašine
U najlepše bašte
Na ostrvu mašte.
Odatle do jave
Želje stiču krila
Za veliki let
Da menjaju svet.