Prolog

Studija naslovlјena kao Fotomonografija Kumana - XX vek predstavlјa sažeti i sistematizovani prikaz trenutaka koji obuhvataju prvenstveno 20. vek. Hronologija jednog sela, kakvo je Kumane, fragmentarno oslikana putem kratkih priča i crno-belih fotografija, postala je za autora zanimlјiv i zasigurno odgovoran zadatak. Ideja o ovakvoj publikaciji nije skorašnja. Nastala je još davne 1974. godine u meditacijama sa Mikom Trifunjagićem, čovekom vedrog duha, kumanačkim intelektualcem i romantičarem, koji je vrlo dobro poznavao život i rad ovog sela.

Ženidba Bate Bođe

Bata, iz milošte Bođa, bio je siromašan i neuk selјak iz Kumana. U tom mestu je rođen, a živeo je u delu sela zvanom ''Semijaj''. Većina kuća je bila pokrivena trskom, u blatnjavom sokaku i nastanjena siromašnim seoskim stanovništvom. Pred drugi svetski rat Bođa je već dočekao neoženjen tridesete godine života. Negde u zimu 1938., reše Semijajci da ga ožene. Sve je to za pohvalu, ali ovi dokoni lјudi nisu imali baš dobre namere.

Tugovanka Jovana K. Borjanovića

Na kumanačkom groblјu počiva Kuzman Borjanov (1825-1913.) trgovac i gostioničar, koji je imao velikih zasluga u rasturanju prvih srpskih knjiga u drugoj polovini XIX veka i prikuplјanju prenumeranata (pretplatnika). Nјegov sin je Jovan Borjanović (Kumane 1851. - Srbobran 1925.), kompozitor svetovne i duhovne muzike i sakuplјač narodnog blaga po Bosni i Hercegovini, koje je harmonizovao i objavio pod nazivom “Bosančice”. Zanimlјivo je da je sin Jovanov dr Vojislav Borjanović (1889-1969.) jedan od prvih Srba doktora hemijskih nauka, a da su i unuci takođe doktori nauka i to: Slobodan Borjanović medicinskih, a Siniša veterinarskih nauka. Takođe mu je i jedan praunuk doktor medicinskih nauka, što je retkost u srpskom rodu. Ovde iznosimo nekrolog tugovanku oca Jovana i majke Stane za prerano umrlom ćerkom Danicom.

Testament Ćire Stančića

Naši stari su svoje zadužbine, kako materijalne tako i duhovne prirode, ostavlјali za sobom. Tako su svoju poslednju volјu u obliku testamenta iskazivali najpre sveštenicima, a kasnije, formiranjem građanskog društva, notarošima (beležnicima). U matičnoj knjizi kumanačke crkve iz 1759. god. zapisano je na ivicama jednog pisma sledeća poruka “Poneže svjak čelovjek rodivisja dolžen jest i umreti, to i az... rab božji Stefan videći končinu žizni mojeja, zaveščaju 25 komada marve različite svojim potomcima i t. d.” Vasa Stajić je u knjizi “Velikokikindski distrikt” zabeležio desetak, a Luka Nadlački čak 120 testamenata stanovnika čitavog Dištrikta. U Kikindskoj arhivi se nalazi još nekoliko desetina neobjavlјenih testamenata, iz kojih mogu da se vide mnoge pojedinosti koje se odnose na moral, pravdu i običaje našeg naroda. U Fondu 378.31 od 12. februara 1842. god. nalazi se i testament Ćire Stančića iz Kumana. Početak je uopšten, sredina i kraj su svojstveni testamentatoru.

Dolina velikog hrasta

Jedinstvena tvorevina prirode - hrast iz familije lužnjaka nalazi se u dvorištu crpne stanice pored banatske obale reke Tise. Ova oblast katastarski pripada ataru sela Kumana u novobečejskoj opštini. Zaštićeni prostor se u celini nalazi u posedu vodoprivrednog preduzeća “Gornji Banat” iz Kikinde.

Komšije drumari

Šta reći za banatske radnike na drumovima - putare?

Izgradiše drumove banatske kakve danas poznajemo. Večiti terenci i kubikaši. Živeli su u raznim mestima Banata, a radili u državnom preduzeću “Vojvodinaput” iz Zrenjanina.

Većina se u ovom preduzeću zaposlila pedesetih godina, a neki od njih su odlazili da žive po drumarnicama (ili čuvarnicama) - posebnim objektima koji su bili podizani pored glavnih puteva na čitavom prostoru Vojvodine. Jedna od takvih je bila i drumarnica kraj puta Kumane - Novi Bečej.

Rasadnik dudova na Vanju

U godini 1932. opštinske vlasti sela Kumana odlučile su da na “Vanju”, ili kako to meštani kažu u “vr’ vanja”, kod kopova – uvale “Slanuše” (obližnje slankaste bare) podignu bagremovu šumu i rasadnik dudova. Te godine je na površini od dva hektara bila podignuta mlada šuma bagrema. Ona je stvorena od već gotovih sadnica - izdanaka koje su donosili Kumančani, pa i učenici tadašnje osnovne škole. Na licu mesta su sađeni izdanci, tako da je šuma u naredne dve-tri godine već stasala. Razlog za podizanje bagremove šume je što na velikom nepreglednom prostoru pašnjaka “Vanja” nije bilo nigde zaklona za stoku koja je tu pasla, ne samo leti već i s proleća ili jeseni. Krupna stoka (konji, marva) provodili su dan pod vedrim nebom, nezaštićeni od nevremena i velike vrućine. Zato je bilo potrebno da imaju negde zaklon, naročito za pojenje i izlazak na paripu (pašu), pa su se opštinske vlasti dogovorile sa Brankom Letićem da bude šumar.

Pravoslavni hram u Kumanu

Ovaj rad je posvećen Atanasiju Veselinoviću

i molitvama njegovim za preobraženje, svom krasom

i veličinom, novoga hrama gospodnjega

Crkva naša, svetih Arhanđela Mihaila i Gavrila, i po svojoj arhitektonskoj izradi i lepoti zauzima jedno od uglednijih mesta među svojim sestrama slavnog nekad veliko-kikindskog dištrikta.” pisao je, između ostalog, prota Stevan Mirković u članku “Opis mesta Kumana” u Srpskom velikokikindskom kalendaru 1899. godine.

Pravoslavni hram u starom selu Šanac Kuman

Staro Kumane (zvalo se nekada Šanac Kuman) se prostiralo na uzvišenim gredama nad Malim i Velikim ritom u blizini reke Tise. Prema poznatom Pećkom katastigu iz 1660. god., u Kumanu su popovi i meštani davali značajne priloge za Pećku patrijaršiju.

U Semijaju puno dece

Postoji jedna krivudava ulica, gde su kućice nanizane kao dupli đerdan oko devojačkog vrata. Pre drugog svetskog rata tu su sve kuće bile prizemlјuše i najvećim delom izgrađene od naboja, pokrivene trskom. Ovaj sokačić zvani Semijaj nalazi se na istočnom delu ušorenog naselјa Kumana. Nastao je verovatno nekoliko decenija nakon podizanja novog sela, od stanovništva pridošlog iz okolnih mesta, ili iz drugih ulica Kumana. Semijaj je oduvek poznat po velikoj populaciji dece. Cika i vriska dece raznog uzrasta bila je i ostala zaštitni znak ovog dela Kumana.

Odrastanje salašarske dece u potesu “Vanja”

U srednjem delu Banata pre drugog svetskog rata nalazilo se mnogo salaša. Salaši su bili podizani na onim mestima koja su lјude vezivala za njive i vinograde i delove pašnjaka.

Interesantni su salaši smešteni na jugo-zapadnom kraju, delu kumanačkog atara od potesa “Vanja”*) na rudini “Agara” do đukošinskih vinograda**). Taj potes se nalazi na banatskom delu Potisja i nije bogat plodnom zemlјom. Osnovna odlika ovog kraja je puno pašnjačkih ledina, a malo oranica.

Spomenik vodici pokraj rita

Po pričanju starijih meštana sela, prva lekovita voda koju su lјudi koristili za iscelјenje duha i tela nalazila se na par kilometara od Kumana, jugoistočno prema susednom selu Melenci. Ova “sveta” voda predstavlјala je, u stvari, lekovitu vodu kasnije čuvene Banje Rusande. Vode Rusande prostirale su se nekada sve do periferije Kumana, tako da se zimi čorkulјama (klizalјkama) moglo stići preko zaleđene vode od jednog mesta do drugog. Pretpostavlјa se da je vreme korišćenja ove vode i njenog lekovitog blata, počelo posle nastajanja novog Kumana, početkom prošlog veka. Međutim, mesto prve “Vodice”, kako se pouzdano zna, nalazilo se na jednoj leniji prema selu Tarašu, u blizini bare “Crvenke”, tj. u potesu “Vanja” - koji jednim delom predstavlјa veliku livadsku površinu, prostirući se od Kumana do Taraša, nekoliko kilometara od leve obale reke Tise. Ovu “Vodicu” verovatno su koristili i Tarašani i Kumančani, još dok su meštani Kumana živeli u starom selu, pa se s obzirom na poštovanje svetih mesta taj običaj očuvao i dolaskom meštana u novo selo Kumane (koje se danas nalazi oko četiri kilometara istočno od bivšeg naselјa). Međutim, zbog velike udalјenosti stare “Vodice” kasnije je nova “Vodica” podignuta, takođe, na novopronađenom izvoru vode, na par stotina metara severno od naselјa, na padini prema ataru Rita. Ona se nalazila mnogo bliže selu, što je lјudima i sveštenstvu više odgovaralo, jer se najčešća poseta “Vodici” odvijala na praznike Bogojavlјenje i Krstovdan, dakle u danima najveće hladnoće i otežane prohodnosti do svetog mesta. To je i razlog da ona bude što bliže selu i crkvi. Ne zna se tačno godina pronalaska ovog, po narodnom verovanju, svetog izvora. Prema predanju, leti je na tom mestu ritska zemlјa bila izrazito vlažna, za razliku od okolne ispucale suve zemlјe. Narod je odmah prihvatio verovanje da je taj izvor bogom dat i da ima lekovitu moć.

Sudbina crkvenih zvona

Crkvena zvona u svim mestima gde su postojale bogomolјe, pozivala su milozvučnim glasom svojim verne na molitvu.

Tako je i sa zvonima Kumanačke crkve od kada je selo nastalo i u njemu crkva. Nakon podizanja crkve u Kumanu 1834. god., zvona su po jednoj beleški protokola doneta iz Temišvara i to “veliko zvono od 8 centi i najmanje (srednje i frtalј ne spominje se i ako su i ta dva bila) od cente i funte. Te godine Opština je platila cimermajstoru Raindlu 94 forinte za dizanje zvona na toranj hrama 24. novembra 1834. leta, a da zvone su počela 1. dekembrija u subotu iste godine”. Dakle, život crkve poklapa se za životom zvona. Kao srce u čoveka. Međutim, kako i srce ponekad zataji, tako je i zvono jednoga dana naprslo. Desilo se to početkom ovoga veka sa jednim zvonom seoske crkve posvećenoj arhanđelima Mihailu i Gavrilu. Rešila su tada tri brata u plemenitog oca i majke pravoslavne da poklone svom rodnom selu i hramu božijem novo zvono. Sa velikim blaženstvom i ponosom, pisali su te 1911. godine pismo sledeće sadržine vladici banatskom, episkopu temišvarskom dr Georgiju Letiću.