Imre Horvat, može se slobodno reći da je odrastao na igralištu Jedinstva u Gradištu. Kao dečko iz Slatina, dela Vranjeva, Imre praktično provodi dane na igralištu. Kao dečak pokazuje znake izuzetnog talenta. Tadašnji tehniko Jedinstva i najstariji igrač Bora Kovačev rekao je za Horvata, kada je već od četrnaeste godine igrao i trenirao sa prvim timom Jedinstva, da popuni broj za sparingovanje u treningu prvog tima, da će biti jedan od fudbalera koje je Bečej retko imao. To se i obistinilo. Horvat, pošto je bio učlanjen u podmladak Jedinstva, već kao šesnaestogodišnjak igrao je u prvom timu i predstavljao glavnog golgetera.
Mali rastom, vrlo čvrst, brz i dobar tehničar postao je okosnica tima. Imao je osobine vrsnih igrača, ali i manu da je bio velika prznica, tako da je često bio akter incidenata na utakmicama naročito prilikom gostovanja. To, naravno, govori da je bio i vrlo hrabar i požrtvovan igrač s obzirom da je uvek zapadao za oko protivničkim grubijanima.
Horvata su zvali mnogi veći timovi, ali se on izgleda, nije mogao rastati od Gradišta. Napokon odlazi u Bečej iz Bečeja, koji je tada bio Vojvođanski ligaš. I u tadašnjoj Vojvođanskoj ligi postaje najbolji golgeter i nastavlja sa svojom tvrdoglavošću, da vrati udarac ako ga dobije, te dosta pauzira zbog izdržavanja kazni.
U Jedinstvo se vraća 1964. godine. Postaje kapiten i glavni oslonac tima, jer je uvideo da ono što je činio u mlađim godinama ne doprinosi, već šteti ekipi i fudbalu naravno.
Završava karijeru u Jedinstvu, s tim da se za njega zaista može reći da je dete Gradišta i fudbalskog kluba Zvezde i kasnije Jedinstva, jer je još kao dečko bio ljubimac tadašnjih prvotimaca i publike.
