Kratak pogovor

U Beogradu smo sa majkom i sestrom boravili kod moje tetke Ruže, mamine sestre. 12. 12. 1941. godine trebali smo se, po naredbi Nemaca prijaviti u sabirno mesto, odakle su jevrejske porodice vodili na sajmište. Umesto da se prijavimo, mi smo otišli kod Dragoljuba Trajkovića, Limska 15, gde je počela naša odiseja skrivanja, koje je trajalo sve do 1944. godine.

Moja strina je uspela jednu od svojih kćeri, Mariku, da prebaci u Mađarsku i ona je preživela rat, a sada živi u Čikagu.

Ispovest Olge Ungar

Uveče, 14. 08. 1941. godine su nas pokupili, neko je imao vremena da nešto spakuje, a neki su bil bez igde ičega. Odveli su nas u sinagiogu i oko ponoći (sve se ovo dešava u Novom Kneževcu) smo otišli na željezničku stanicu. Naravno, nismo ništa znali, ni gde idemo, ništa će biti sa nama. Ujutru 15. 08. 1941. godine smo stigli u Novi Bečej, gde su već stigli Jevreji iz Kikinde i okolnih mesta, prizor je bio stravičan. Muškarci iz Kikinde su bili izubijani, plavi, sa podlivima krvi na licu, neki nisu mogli da idu, neki na nosilima. Posle smo saznali, da kada su bili pokupljeni i zatvoreni u kikindsku sinagogu, počeo je pir kulturbundista, koji je trajao skoro celu noć. Sa željezničke stanice u Novm Bečeju, postrojeni u redove, sprovedeni smo od stanice do sinagoge. Tu smo, umorni, uplašeni, spustili svoje pakete i seli na zemlju. U ovoj strašnoj atmosferi slušali smo krike jednog umobolnog muškarca iz Kikinde. Ovo zato zapisujem, jer krici jednog umobolnog su uvek stravičan doživljaj, a kamoli u masi od sedam stotina ljudi, žene i dece poplašene.

Svedočenje Ungar Tihomira

šefa odelenja za informatiku IVAPV Novi Sad - iz Novog Sada

U Novom Sadu sam 25. februara 1992. godine upoznao Ungar Tihomira, koji je kao dete bio zatočen u sabirnom logoru magazina LEO WEISS u Novom Bečeju. Vezu sam uspostavio preko Vasilija Nićina koji je dobro poznavao Ungar Tihomira.

Lično mi je ispričao sledeće:

Svedočenje Zlate Raičević

dramske umetnice iz Podgorice

Sa Zlatom Raičević, koja je po narodnosti Jevrejka, a udata za advokata Raičevića iz Melenaca, gde je pred rat i živela, upoznao sam se putem pisma koje sam joj napisao, a pošto sam dobio adresu od ZORE LALIĆ, nastavnice na radu u biblioteci u N. Bečeju, koja je pomenutu osobu poznavala.

Na moje opširno pismo, u kome sam je molio da mi pruži neke podatke o logoru u N. Bečeju, gde je bila 1941. godine zatočena, Zlata Raičević mi se javila telefonom na dan 25. februara 1992. godine i, uz obrazloženje da nije u stanju da o tome piše, saopštila mi sledeće:

Svedočenje Sekereš Ištvana starijeg

zemljoposednika rođenog 1910. godine u Novom Bečeju

Sekereš Ištvan, inače poznata kao veoma ozbiljaln čovek i solidan domaćin, izneo je svoja sećanja iz detinjstva, koja imaju veliki značaj, jer navode na mogućnost da je u Vranjevu postojala sinagoga.

Naime, po njegovom sećanju, na uglu današnjih ulica: Karađorđeve i 7. jula, a na placu današnjeg vlasnika Laze Kovačeva, nalazila se velika porta jevrejske crkve. U porti se nalazila mala crkva oko koje su se okupljala i igrala deca iz komšiluka. Pošto je to bilo u blizini kuće njegovih roditelja, i on je bio među tom decom.