Uveče, 14. 08. 1941. godine su nas pokupili, neko je imao vremena da nešto spakuje, a neki su bil bez igde ičega. Odveli su nas u sinagiogu i oko ponoći (sve se ovo dešava u Novom Kneževcu) smo otišli na željezničku stanicu. Naravno, nismo ništa znali, ni gde idemo, ništa će biti sa nama. Ujutru 15. 08. 1941. godine smo stigli u Novi Bečej, gde su već stigli Jevreji iz Kikinde i okolnih mesta, prizor je bio stravičan. Muškarci iz Kikinde su bili izubijani, plavi, sa podlivima krvi na licu, neki nisu mogli da idu, neki na nosilima. Posle smo saznali, da kada su bili pokupljeni i zatvoreni u kikindsku sinagogu, počeo je pir kulturbundista, koji je trajao skoro celu noć. Sa željezničke stanice u Novm Bečeju, postrojeni u redove, sprovedeni smo od stanice do sinagoge. Tu smo, umorni, uplašeni, spustili svoje pakete i seli na zemlju. U ovoj strašnoj atmosferi slušali smo krike jednog umobolnog muškarca iz Kikinde. Ovo zato zapisujem, jer krici jednog umobolnog su uvek stravičan doživljaj, a kamoli u masi od sedam stotina ljudi, žene i dece poplašene.