Priče o pomirenoj samoći

Sans toi, les émotions d’aujourd’hui ne seraient

que la peau morte des émotions d’autrefois.

Pisati o prvim knjigama, naročito o prvim knjigama mladih autora, istovremeno je najlakši koliko i najteži zadatak u kritičarskom esnafu.

Najlakši, jer kritičar pred sobom ima jednu knjigu, jedan tekst – što će reći jedan paralelni svet tek u povoju – od mladog autora kojem tek predstoje književne geneze, metamorfoze i (r)evolucije, te se dalјe od jedne knjige, objekta metateksta, ne mora ići. Najteži stoga, pak, što, kao što sam već jednom napisao, prvenci jesu knjige prepune sumnje, nesigurnosti i samokritike; ali su u isto vreme knjige najvećih strasti, opsesija i iskrenosti.

Bajka o nama

– Posvađana priča –

Princezo, pa ne može to tako! Samo da dođeš i da sve bude u redu. Valјda i ja imam neko pravo tu da se lјutim? Ili ne? Ma, dobro, neću. Ne brini.

Samo sam pitao. Uostalom, taj most smo davno prešli. Možda i predavno. Ali, ja ga neću prelaziti ponovo. Jednom smo nekako i izdržali da se ne gledamo, drugi put bi mogao biti fatalan.

Da, znam, ti imaš te srebrne klјučeve kojima se otklјučava ovo malo srca što imam. Samo, ne znam šta će ti. Ta vrata, ionako, nisu zaklјučana. Nisu nikad ni bila. Samo smo ih ponekad malo duže tražili, svako sa svoje strane. Trebalo je vremena da se setimo da nema druge strane. Uvek smo bili na istoj. Ali, dobro. Tako to, valјda, ide.

Sasvim obična priča

– Iliti: Mom mlađem bratu –

Sedela je na klupi. Nije tu bilo ničeg neobičnog.

Ljudi su u ovom parku uglavnom i sedeli na klupama. Međutim, niti je klupa na kojoj je sedela bila obična, niti je ona bila i blizu toga da bude obična.

Klupa je bila ona Klupa na kojoj smo sedeli nekada davno (možda baš neke avgustovske večeri kad smo od „Ti i Ja“ prešli u onaj mali komad ludila koji se još naziva i „Mi“?). A što se Nјe tiče...

Ne znam.

Mesečevoj kćeri

Ponovo tebi...

Reči koje se meškolјe negde pri dnu moje duše, isplivaju na površinu čim se Sunce spusti za horizont. Hilјade i hilјade reči koje želim da ti kažem, a koje ti prećutim. Stotine misli koje želim da vidiš. Bezbroj nemira i sumnji koje me kidaju kada sam bez tebe. Čitava jedna oluja nesigurnosti svodi se samo na jednu emociju, čistu kao dečja suza i oštriju od najoštirjeg čelika.

Dan je prekratak, a noć je beskonačna. Šapat sitnih demona i podmuklih bogova utiša se kada ih svetlo zore protera u njihove rupe. Ali dan je prekratak, a ti si daleko. Prokletnici namirišu tvoje odsustvo i izgmižu da liju svoj otrov na mene. Samo ti me od njih spasavaš.

Skica za priču

Trenutak je predug da ti kažem sve što mislim, večnost je prekratka da nadomestim sve što je moglo biti. Veliki Arhitekta ponekad napravi malecku grešku u proračunu i onda ono što bi trebalo da bude ustukne pred onim što mora biti.

Ali, i reka meandrira bezbroj puta pre nego se ulije tamo gde joj je suđeno.

Možda i nema Plana. Možda je sve ovo samo haos u glavi nekog dokonog božanstva. Možda, možda, možda... Previše nagađanja nosimo u glavama.

Sumnja je samo projekcija naših strahova iz dana davno nestalih na sadašnjost. Pred tobom je dilema starija od ruže saronske i lјilјana u dolu.