Pored osnovne škole u Novom Bečeju, postojala je i osnovna škola u Vranjevu. Dok se za novobečejsku zna da je postojala još 1758. godine, ali se ne zna kada je počela sa radom, za vranjevačku se prvi pisani podatak nalazi od 1768. godine. Sigurno je vranjevačka škola počela sa radom kasnije od novobečejske, jer se Vranjevo počelo naseljavati tek 1751. godine stanovnicima razvojačenog potisja (Starobečejcima) i već 1752. godine imalo je 240 srpskih domova.
Prve hanove i mehane u Novom Bečeju zabeležio je još u svom opisu Lepog grada Bečeja Evlija Čelebija, da bi posle proterivanja Turaka iz ovih krajeva tek 1738. našli zabeleženo da u Bečkereku te godine nije bilo nijedne mehane, ali da se zato nalazi mehana u Šimuđu; za koju je selo plaćalo arendu (zakupninu) dvadeset forinti. Posle proterivanja Turaka postojale su mehane u Bečeju, Bečkereku, Modošu i Pardanju, ali kako je veliki broj ljudi umro od kuge ili odveden u tursko ropstvo, mehane su zatvorene.
Novi Bečej je bio sresko mesto. Ovom srezu pripadala su još i sela: Vranjevo, Beodra, Dragutinovo (Beodra i Dragutinovo danas čine Novo Miloševo), Kumane, Melenci, Torda i Taraš. Po veličini od 812 km2 i 48.449 stanovnika srez je spadao medu desetak većih, od ukupno 38 srezova Dunavske banovine, koja je u prvo vreme u svom sastavu imala pored današnje Vojvodine i hrvatski deo Srema i Baranju.
Sela koja su pripadala novobečejskom srezu nisu samo u administrativnom pogledu bila vezana, već su prvenstveno privredno bila upućena na Novi Bečej. Bez takve ekonomske zaleđine tadašnja živost Novog Bečeja ne bi mogla da se zamisli.
Za kraj Paulininog akademskog i uopšte beogradskog perioda trebalo bi pomenuti i crteže, iako su oni često bili sastavni deo njenog pripremnog procesa za neki akt. No, kao zasebnom umetničkom delu Paulina im je takođe poklanjala veliku pažnju. Ona je jednostavno volela da crta i bila je dobra u tome.
U vreme završetka prvog svetskog rata i posedanja krajeva preko Save i Dunava, u trenutku ulaska srpske vojske u Suboticu, u Beogradu je 13. novembra 1918. godine potpisan Ugovor o primirju između predstavnika srpske i mađarske vojske. Tim ugovorom predviđeno je koje će krajeve, koji su do tada bili u sastavu Mađarske, zauzeti srpska vojska. Ugovor je, u stvari, potvrdio već uspostavljeno stanje. Srpska vojska je zauzela teritoriju obeleženu linijom: Oršava — Mehadija — Karansebeš — Lugoš — Arad na istoku, rekom Moriš do Segedina i dalje Segedin — Baja — Pečuj — Barč na severu.
Osnovni zadrugarski principi kako ih je formulisala najstarija potrošačka zadruga osnovana u Engleskoj u gradu Rodždel 1844. godine glasili su ovako:
- princip dobrovolјnosti, slobode ulaska i izlaska iz zadruge,
- „princip otvorenih vrata“,
- princip demokratičnosti ili načelo jednakosti,
- ograničena kamata na kapital,
- pravična raspodela uštede,
- politička, nacionalna i verska neutralnost,
- plaćanje u gotovini i
- zadružno obrazovanje i vaspitanje.
Pored Ženske ruske gimnazije — Harkovskog instituta, Novi Bečej je od 1924. imao i osmorazrednu — ili kako se to tada nazivalo — potpunu gimnaziju. Njen puni naziv je bio: »Privatna s pravom javnosti mešovita puna realna gimnazija u Novom Bečeju«. Ta gimnazija imala je ista prava kao državne gimnazije s tom razlikom što je izdržavanje išlo manjim delom na teret opštine, a većim na teret porodica učenika. Visina školarine zavisila je od visine poreza učeničkih roditelja. Siromašni učenici su bili oslobođeni školarine, ali takvih je bilo vrlo malo, jer sirotinja je jedva čekala da dete poodraste i da ga zaposli kod gazda, ili da ih daju za šegrte i da se tako oslobode izdržavanja.
Rat s Turcima 1788-1789. Kočina krajina
Balkan je, i posle proterivanja Turaka iz krajeva južne Ugarske, još dugo bio u centru austrijskog osvajanja. Pripremajući se za rat s Turskom, Austrija je izvršila veliku agitaciju među hrišćanskim stanovništvom u Srbiji, računajući na njihovu pomoć kada se rat prenese na Balkan. Zbog samovolje janičara i pod uticajem austrijske propagande, emigrirao je priličan broj Srba u Ugarsku, gde se stvorene posebne dobrovoljačke jedinice »frajkori«, kao prethodnici austrijskoj vojsci u ratu koji je trebalo da otpočne.
Sela i gradovi u vojvođanskoj ravnici deluju kao zelena ostrva u moru obradivih njiva. Težnja da se svaka stopa plodne banatske zemlje iskoristi za proizvodnju ratarskih kultura, lišila je polja možda čak i najnužnijeg drveća. Velika su prostranstva, naročito u srednjem i severnom Banatu, gde ne postoji tako reći ni drvceta. Samo su salaši bili opkoljeni zelenilom bagrema ili duda. Po neko drvo je raslo uz drum koji povezuje sela i gradove. Sve ostalo je ili obradivo zemljište ili ledina koja služi za pašu seoskih krava i druge stoke. Drveće je do te mere bilo retkost da zemljoradnik u uslovima najveće letnje žege i najtežih radova, kosidbe, nema mogućnosti da se odmori u hladu drveta. Kilometrima se može ići na sve četiri strane, a da se ne prođe pored nekog drveta.
Iz ovog posleratnog perioda, prvi koga treba spomenuti je dugogodišnji upravnik novobečejske pošte Živa Tapavički, rođen 1923 u Elemiru. Po završetku školovanja zapošlјava se u kikindskoj pošti. Kasnije, 1949. godine, prelazi u Mokrin i stupa na mesto upravnika tamošnje pošte. Sledeće radno mesto mu je pri kikindskoj pošti, gde radi kao upravnik saobraćajne pošte pri železnici. Sa tog položaja, kao iskusni poštanski službenik, dolazi u Novi Bečej 1955. godine i preuzima radno mesto upravnika pošte od Olgice Sudarski, rođene Milankov.
Kako su službenici poštanskog ureda odlazili u penziju, tako su na njihova mesta primani novi, mladi kadrovi. Tako je 1974. godine, posle primanja Dušana Josimovića i Dežea Barne (Barna Dezső) formirana nova garnitura poštanskih službenika. Josimović je počeo kao dostavlјač, da bi posle 3 godine i 6 meseci prešao na R šalter. U kasnijem periodu radio je na platnom prometu, bio je i glavni blagajnik, a pri kraju svog radnog veka vršio je poslove upravnika pošte. Dugi niz godina, kao glavni blagajnik, Dušan Josimović je vršio distribuciju poštanskih maraka za Udruženje filatelista Novi Bečej.
Ugostiteljstvo je takođe predstavljalo značajnu privrednu oblast u Novom Bečeju. Pored tridesetak vlasnika kafana čije su porodice živele od prihoda od ove delatnosti, tu su bili i dvadesetak stalno zaposlenih radnika (kelnera, kuvarica, čistačica i dr.), a dvadesetak porodica je imalo delimične prihode iz privremeno zaposlenih u ugostiteljstvu subotom i nedeljom. Takođe je iz prihoda ostvarenih u ugostiteljstvu živelo desetak porodica muzičara, kojima je muzika bila jedino zanimanje i bar još tridesetak kojima je muzika bilo dopunsko zanimanje odnosno dopunski izvor prihoda.
U novobečejskoj privredi, šumarstvo kao privredna grana nema poseban značaj. Površine pod šumom kreću se oko 1.100 ha, što čini svega oko 1,7% ukupne teritorije opštine. Šumske površine nalaze se sa obe strane Tise, u uskim pojasevima pored reke, i mestimično, na vodoplavnim terenima u unutrašnjosti hatara novobečejske opštine. Površine pod brzorastućom topolom svake godine se povećavaju, što će bitno uticati na intenziviranje šumarstva i njegovu veću zastupljenost među ostalim granama privrede.
Luteranska crkva skromnijih dimenzija, po svojoj veličini bila je u skladu s brojem pripadnika te veroispovesti. Evangelisti se prvi put spominju u Novom Bečeju 1820. godine. Tada se između ostalog iznosi da je broj pripadnika u Aradac: 1.459 i u filijalama tamošnje crkve u Elemiru, Melencima, Novom Bečeju i Kikindi 246 vernika.
Draginja Ružić Popović, rođena 2. oktobra 1834. godine u Vranjevu, od oca Luke, svešteniika i majke Milice, domaćice.
Posle očeve smrti, našlo se u prvoj generaciji glumaca Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, sedmoro dece (pet kćeri i dva sina) sveštenika Luke Popovića iz Vranjeva, Draginja je prva otišla 1860. godine u Srpski Čanad i stupila u tamošnju diletantsku družinu.
Pо rеšеnju Мinistаrstvа prоsvеtе Аustrо-Ugаrskе iz Budimpеštе, 06. sеptеmbrа 1908. gоdinе оtpоčеlа је sа rаdоm Grаđаnskа škоlа u nаšеm mеstu pоd tаdаšnjеm nаzivu DRŽАVNА NАRОDNА ОSNОVNА ŠKОLА оdnоsnо GRАĐАNSKА ŠKОLА. Prvi dirеktоr Grаđаnskе škоlе biо је dr Kеncеl Јоžеf. Pоstојаlа su pоsеbnо žеnskа i muškа оdеlеnjа. Dо izgrаdnjе sаdаšnjе ОŠ »Мilоје Čiplić« , 1910. gоdinе, nаstаvа sе оdržаvаlа u zgrаdi Dunđеrskоg kоја sе nаlаzilа nа mеstu hоtеlа »Тiski Cvеt« . Оd 1921. gоdinе škоlа pоstаје mеšоvitа sа nаzivоm DRŽАVNА GRАĐАNSKА ŠKОLА а nаstаvа sе оdviјаlа nа srpskоm јеziku. Јеdаn оd prvih i dugоgоdišnjih uprаvitеlја škоlе је biо Vuk L. Rаdоvić.
Posle završetka Drugog svetskog rata, tačnije, 1946. godine, opštine Novi Bečej i Vranjevo su se sjedinile i tako je nastalo jedno naselјe, ali pod nazivom VOLOŠINOVO. U znak zahvalnosti ruskim vojnicima, a posebno ruskom pukovniku Vološinovu, koji je dao svoj život za oslobođenje Novog Bečeja, naše mesto dobija naziv po njegovom imenu. Ta promena je, naravno, bila propraćena i na poštanskom žigu, koji je bio jednokružni, sa ćiriličnim i latiničnim natpisom VOLOŠINOVO. Poštanski ured je već 1947. godine koristio svoj službeni pečat sa ćiriličnim natpisom, POŠTA VOLOŠINOVO, sa državnim grbom u sredini.
Zanatstvo, kao i trgovina, bilo je pratilac opšteg privrednog razvoja, pa se u skladu sa ostalom privredom i razvijalo. To ne znači da i ove oblasti sa svoje strane nisu uticale na razvoj drugih oblasti i grana, ali je njihov razvoj ipak bio uglavnom dimenzioniran potrebama stanovništva za zanatskim uslugama. Te potrebe su mogle biti veće ili manje za određenu vrstu sloja.