Ti si najmiliji gost u ravnici,
tebe će najbolje dočekati i ugostiti,
pljusak ću ti poslati na vreme,
onaj što se stušti na polja,
te žitne trave otvoru oči
i sve svoje ruke, zagrljaje njine zelene,
da dočekadu kišu, da se je, opojne, napoje
da se opiju s njom kao pijanica s rakijom,
pa da – site njenog pića bunovnog –
oboru glave klonule onemoćale od vrtloga i zanosa,
tako ondak i prespavadu noć zelene šipčice zlata u zrenju,
u virovima vrtoglavi sanova o strašnim kosama
u rukama paora, koji će ih užasnute zrele pokositi.
U prohladnu zoru sas rosom budiće se
dok im se sunce ne prikrade mučki sas leđa,
na prstima kad pređe Tamiš, Moriš i Karaš,
Zlaticu i Begej, i od Vlaške se javi,
i metne svoj vrući tiganj usijani
na njive namurne glavice bunovne.
Ondak će se one otrezniti od jare njegove
sas kojom jim napaja žile tanke u vlatovima i slamkama,
ispraviće se i grgoriće šumom krhkim pod povetarcom
koji ću im poslati po tatošima da ne izgoru do korena,
istegliće i ispuniće se sokom mlečnim
njijeve ručice od bezbroj hiljada i vratovi šiparički,
osušiće telo mlado na sunčanom platnu
pokislo od pljuska jutarnje rose,
koji ji je presuo ko od šale i poopijo,
ko što prepije gazda siromaškoga na daći.
To su se tatoši moji s njima našalili, pa prelili olbe,
da se prepiju pšenice tanke, da smešno brbljaju.
A ja ću ondak leći u žito,
raširiću preko njega svoja krila strašna,
gurnuću repinu moju ubojitu u njine vruće talase,
one sparne i vlažne kao treset u ritu noću
kad gori tijim plamenom sam od sebe za mene,
i piću jezicima smirenog sunca iznad njinoga vlaća,
i poludiću od zadovoljstva misleći na njino izobilje.
Jer oni od bogate žetve koju im darivam
-po sporazumu koji imam sas silama sunca, kiša i vetrova,
zaboraviće makar ove jeseni jad i siromaštvo njino,
tužno sirotinjsko siromaštvo tela i srca njinog.
A kada dođu da obiđu njive zazirući od mene,
naći će uleglo mesto di sam se izležavo,
metnuće prst na usta i jedan drugog ućutkivaće
iz straa da nisam nigde blizu u snu, da se ne probudim,
da mi ne pokvare san i zadovoljstvo te da pobesnim
zlovoljan iza sna i pijan od mirisa zelene pšenice,
pa da tatoše pošaljem, možda, one što gradobitne oblake vuku,
te im potamane jedinu nadu i radost njinu –
obilnu žetvu kojoj se unapred raduju, nesigurni.