Osnovni podaci

Rođen sam 8. septembra 1917. godine u Kumanu u srednje-imućnoj zemljoradničkoj porodici. Moj otac Boško Mečkić i majka Zorka rođena Kišprdilo iz Melenaca imali su tridesetak jutara zemlje. Otac se nije zadovoljavao samo prihodima koje je „odbacivala“ zemlja, već je u svojim mlađim danima trgovao sa stokom, pšenicom, imao mlekaru, vršalice, motornu krunjaču i tako stvorio uslove da uveća svoje zemljišne posede. Kupio je u Novom Bečeju, u neposrednoj blizini varošice, salaš sa 50 jutara zemlje 1927. godine, a cela porodica se preselila iz Kumana u Novi Bečej, odmah po završetku moje osnovne škole, u leto, 1928. godine.

Otac je u Novom Bečeju, pored zemlje, držao u vlasništvu novu vršalicu i traktor, imao odličan vinograd (dva jutra – 9.000 čokoti) i ubrzo je stvorio sredstva da mom bratu, svom starijem sinu, Svetoliku, 1933. godine otvori, na najlepšem mestu, na glavnoj ulici Novog Bečeja, mesarsku radnju, kao i da 1938. godine ćerki, mojoj sestri Ivanki, da miraz u iznosu od 100.000 dinara, što je bilo ravno 10 jutara najbolje zemlje.

Opšti deo

Nastojaću da prikažem svoju službeničku aktivnost u najglavnijim i za mene najznačajnijim crtama. Izneću, iz rada u preduzećima i ustanovama, samo ono što mi je do danas ostalo u nezaboravnom sećanju, bilo da se radilo o mom uspehu ili neuspehu odnosno o pozitivnom ili negativnom događaju po moju ličnost.

Prikazaću iz moje burne životne prošlosti šta je na mene ostavilo dubokog traga. Na primer, ja sam kao dete od 4-5 godina u mom rodnom Kumanu, bar u našem kraju u „Petromanu", bio vrlo živ i neobuzdan. Družio sam se sa znatno starijima od sebe, ako se to može nazvati druženjem. Ja sam za njima išao, a oni su me rado primali, jer su na moj račun pravili razne šale i uživali u mojim nestašlucima. Sa 4 godine života otišao sam da se upišem u zabavište. Kako su ujutro sva deca, starija od mene, išla u školu i ja sam pošao sa njima. Kad smo stigli do škole neko od njih mi je pokazao gde je zabavište i ja sam otišao i prijavio se zabavilji (bila je koliko se sećam plave kose i po narodnosti Ruskinja). Ona me je uvela u knjigu i dala mi, kao i ostaloj deci, kockice za igru. Za mene to nije bilo posebno zabavno i već prilikom prvog odmora i izlaska u dvorište ja sam napustio zabavište i nisam se više nikad pojavio u njemu. U to vreme, sa 4-5 godina starosti, ja sam igrao karte sa starijim dečacima: sedmica, duraka pa i hazardne igre ANJC. Iako nisam znao račun znao sam da sabiram na kartama i da budem ravnopravan u igri sa starijima.

Život u okupaciji i prvoj godini slobode

Okupacijom Jugoslavije, od strane Nemaca, aprila 1941. godine, prešao sam iz Novog Bečeja da živim u Beogradu, plašeći se da me Nemci ne uhapse kao komunistu, iako ja to formalno nisam bio, ali sam onim hapšenjem, za vreme stare Jugoslavije, bio kao takav ’’na meti’’.

Nedelju dana pre napada Nemačke na Sovjetski savez (22.06.1941.godine), Nemci su u Novom Bečeju pohapsili sve moje drugove, a tražili su i mene. Kako me nisu našli uhapsili su mog brata i oca kao taoce, dok mene ne uhvate. Ja sam u to vreme živeo u Beogradu menjajući stanove i tako izbegao hapšenje.

Političke funkcije posle oslobođenja

Zašto sam napustio sve partijske i društvene funkcije i opredelio se da postanem običan mali činovnik sa željom da naučim knjigovodstvo i postanem knjigovođa?

U Novom Bečeju sam od oslobođenja 04. oktobra 1944. pa do juna 1945. godine vršio razne funkcije i obavljao razne poslove. Bio sam sekretar Agit-Propa, a imao sam funkciju podpredsednika sreza novobečejskog, jer je u tim prvim godinama posle oslobođenja državna uprava ostala onakva kakva je bila pre Drugog svetskog rata, bar što se tiče organizacije opštine i srezova. Istovremeno sam bio i sekretar Osnovne organizacije Saveza komunista za Novi Bečej. Vranjevo je imalo odvojenu opštinu, pa i partijsku organizaciju. Ostao sam na tim položajima kao profesionalni političar do juna 1945. godine, kada sam napustio sve funkcije i prešao za knjigovođu u Sresku mašinsku stanicu u Novom Bečeju. Svi su se čudili tom mom postupku!

Rad u sreskoj mašinskoj stanici Novi Bečej

Početkom juna 1945. godine napustio sam sve političke funkcije i  1. juna 1945. godine prešao za knjigovođu u Sresku mašinsku stanicu u Novom Bečeju. Napustio sam funkciju potpredsednika Sreskog Narodno-oslobodilačkog odbora za srez Novobečejski, Odbornika Narodno-oslobodilačkog odbora Novi Bečej i sekretara Agit-Propa, sekretara Novobečejske partijske organizacije, jer tada još nismo imali komitet, već smo svi bili u jednoj organizaciji.

Sve sam to napustio na čuđenje svih mojih drugova, jer sam se bojao, kao što sam već istakao, nemilosrdnosti partijskih funkcionera, pa sam želeo da se stručno što više osposobim i postanem manje zavisan od ćudi tih, ne retko, ljudi bez duše.

Poljoprivredno dobro „Aladar“ u Beodri

Nisam se dugo zadržao u Mašinskoj stanici u Novom Bečeju kao knjigovođa. Krajem avgusta 1945. godine bio sam na poljoprivrednom dobru „Aladar“ u beodranskom hataru (17 kilometara udaljeno od Novog Bečeja). Dopalo mi se to imanje, a kako su imali potrebe za jednim činovnikom, odlučio sam se da početkom septembra 1945. godine pređem kod njih.

Ubrzo po dolasku postavljen sam za upravnika, koju je službu, do mog dolaska, obavljao jedan primitivan seljak iz Beodre.

Povratak u mašinsku stanicu i prelazak u Okružnu mašinsku stanicu u Zrenjanin

Uprava poljoprivrednih dobara koja je bila viša instanca za poljoprivredna dobra pa tako i „Aladar“ nije uopšte vodila računa niti vršila bilo kakav nadzor nad radom nas upravnika poljoprivrednih dobara. Mi smo mogli krasti stoku i prodavati, kao i vino, rakiju i pšenicu i zadržavati za sebe koliko nam volja, a da niko ne zatraži polaganje računa. Mene je takvo stanje strašno zabrinjavalo. Iako sam bio čist „kao suza“ postojao je strah da će pre ili kasnije početi ispitivati koliki su prinosi i šta je učinjeno, koliko je stoke uginulo i da li je stvarno uginulo ili smo izvršili krađu mi koji rukovodimo tim imanjima. Sve je to mene nagnalo da se što pre izvučem iz tog posla i pored sve lepote i zadovoljstva koja sam dobijao radeći sa tim priprostim, a u osnovi posebno poštenim narodom. Najveći broj tih biroša bio je nepismen, ali je on tako vaspitavan da sluša i da radi. Ako je video da se njegov rad ceni, on je bio posebno srećan i još više odan poslu.

Fabrika šećera Zrenjanin

U fabriku šećera stupio sam 9. jula 1946. godine na dužnost referenta nabavnog odeljenja. Obećan mi je stan, kao i da ću za 2-3. meseca postati šef nabavnog odeljenja, na mesto starog Đoke Mihajlovića koji je imao oko 55 godina starosti i od toga preko dvadesetak godina kao šef nabavnog odeljenja Fabrike šećera u Zrenjaninu. Ja treba da ga zamenim, jer rukovodstvo fabrike nije imalo poverenja u njega što je Srbin iz Kragujevca, a oženjen Nemicom, te da ga zbog njegovog navodno neprijateljskog stava prema novoj vlasti treba smeniti.

Radio sam u šećerani putujući vozom iz Novog Bečeja, a krajem avgusta 1946. godine dobio sam jedan mali jedosoban stan u radničkoj koloniji uz obećanje da je to privremeno, dok se ne oslobodi neki od činovničkih stanova.

Fabrika šećera Ćuprija

Savezna uprava za šećer me je januara 1946. godine premestila za personalnog referenta u Fabriku šećera u Ćupriji, gde sam 26. januara stupio na dužnost. U Ćupriji sam ostao do polovine februara iste godine (nepun mesec dana), kada sam premešten u Ministarstvo industrije FNRJ u Beograd.

U Direkciji za šećer mi je naloženo da se vidim sa ćuprijskim vlastima da li imaju odgovarajućeg čoveka kojeg bi mogli postaviti za šefa računovodstva u Šećerani na mesto Milička Šoškića, koji nema pravo glasa (građansko pravo) te kao takav ne može biti državni činovnik. Ako nemaju drugog, neka vrate Šoškiću pravo glasa. Moram napomenuti da je u Ćupriji jedini čovek koga sam od ranije poznavao bio baš taj Miličko Šoškić. Upoznali smo se na jednom sastanku knjigovođa fabrika šećera Jugoslavije koji se održavao u Zrenjaninu.

Ministarstvo industrije FNRJ – Beograd

Kratko vreme, nepun mesec dana proveo sam u Fabrici šećera u Ćupriji kada sam premešten u Ministarstvo industrije FNRJ.

Tu sam došao vrlo nesrećan, jer sam bio uveren da nikad neću rešiti stambeni problem, a moja porodica se nalazila u Novom Bečeju kod majke moje supruge, kod moje tašte Nadežde Tucaković – rođene Radović, tako se ona potpisivala. Ubrzo mi je porodica prešla u Novi Sad, gde se tašta preselila u stan koji je dobio njen suprug, a moj tast, Ivan Tucaković. U tom stanu u jednoj sobi stanovala je tašta sa ćerkom, moja svastika, Olgom, u drugoj sobi tast, on je bio razveden od supruge Nadežde, a u jednoj manjoj sobi moja supruga Zora sa dvoje dece.

U Tvornici „Jugovinil“ – Kaštel Sućurac

Da se vratim na moj dolazak u Kaštele. U nedelju 13. maja 1951. godine uveče u 9 sati stigli smo u Split, gde nas je na stanici dočekao kamionet, a ne automobil, što me je malo iznenadilo. Šofer nas je odveo u samački hotel Jugovinila. To je u stambenoj koloniji, koja je bila u izgradnji, jedna zgrada sa velikom salom u prizemlju i nekoliko soba na spratu. U toj sali bilo je 17-18 gvozdenih kreveta na kojima su spavali mladići zaposleni kao radnici u Jugovinilu. Tu su izdvojili i dva kreveta za mene i Zoru i za naše dvoje dece. Razočaran teško ali tešim Zoru, da je to privremeno za nekoliko dana dok stan ne završe, a ona teši mene, pa se pravi da joj ne smeta mnogo, strpićemo se.

Industrija stakla Pančevo

U industriju stakla Pančevo stupio sam 16. juna 1952. godine. Nadao sam se, s obzirom da je to stara uhodana Fabrika, da je organizovana i da tu neću imati one probleme sa kojima sam se suočavao u „Jugovinilu“. Uverio sam se međutim, da su neodgovorni i nesposobni ljudi sve to obezvredili, pa su čak primenjivali iz stare kapitalističke organizacije, što je u socijalističkim uslovima postalo ne samo tuđe, nego i štetno. Ovde na prvom mestu mislim na organizaciju komercijalnog poslovanja i privredno-računskog sektora.

Žitopromet – Pančevo

Posle ubeđivanja prihvatio sam se položaja direktora Žitoprometa. Zahtevao sam, pre nego što ću preuzeti dužnost, da pregledam bilans i polugodišnji obračun preduzeća. Ustanovio sam da postoji velika takozvana nelikvidna aktiva. Vrednost zaliha brašna po cenama koje se nikad više ne mogu postići jer je dobar deo toga brašna takvog kvaliteta da dolazi u obzir samo za stočnu ishranu.

Ja sam napravio obračun i došao do gubitka preduzeća od nekoliko desetina miliona. Otišao sam u Srez i saopštio potpredsedniku Blažeku, da ne želim da se prihvatim položaja direktora Žitoprometa, jer sve do te godine zaposleni su delili viškove, a čim sam ja došao treba da primaju umanjene plate. Ne želim da vadim, za drugog, golim rukama „kestenje iz vatre“. Naravno da je on takav moj stav osudio, ali ja sam ostao dosledan i napustio preduzeće.

Ponovo u Industriji stakla – Pančevo

Kad je generalni direktor Staklare Dupur doznao da sam podneo otkaz na položaj direktore Žitoprometa nagovarao me je da se vratim u Staklaru.

U industriji stakla sam postavljen na položaj direktora Biroa za produktivnost rada. Čitav Biro se sastojao od dve službenice i ja. Prvo što sam uradio u novoosnovanom Birou bila je organizacija preduzeća po ekonomskim jedinicama i vezivanje plata za jedinicu proizvoda. Tu našu organizaciju i nagrađivanje objavio sam prilično detaljno u časopisu „Ekonomika preduzeća“ čiji je urednik bio poznati beogradski profesor Ekonomskog fakulteta Kosta Vasiljević – Kostica.

Minuli rad – moja ideja

Razmišljajući o podsticanju radnika na ekonomisanje sa svakim dinarom fabrike, došao sam do zaključka da treba celokupnu dobit ili profit podeliti radnicima. Da pored ličnih dohodaka i onaj deo koji je ostao za proširenu reprodukciju preduzeća pripada svakom radniku u onom procentu koliko je u toku godine učestvovao u masi ličnih dohodaka isplaćenih te godine. Ali ovaj deo će se voditi na posebnom tzv. evidentnom računu svakog pojedinog radnika i služiće za proširenu reprodukciju, a radnici će imati kao neku vrstu dividende za uložena sredstva/ kao vlasnik akcija/, koja mora biti najmanje na visini kamatne stope. Neću to objašnjavati, jer ukoliko bi to nekog posebno interesovalo može detaljno naći u mojim studijama povezanim u vidu posebne knjige. Studija je upućena predsedniku Savezne privredne komore Jakovu Blaževiću 1965. godine,ali na žalost njegov savetnik i šef kabineta nisu dorasli da to shvate, te je i ova studija ostala bez odgovora.

Muke od klevete doživljene u Pančevu

Ubrzo po mom dolasku u Industriju stakla Pančevo 1952.godine čujem neku galamu u hodniku upravne zgrade. Izađem da vidim, gde se Lupuj, koji je zamenjivao generalnog direktora, dok je ovaj bio na godišnjem odmoru objašnjava sa jednim meni nepoznatim čovekom. Kada se Lupuj udaljio taj nepoznati prilazi meni i predstavlja se rečima vi ste iz Bečeja. Dao sam mu potvrdan odgovor i zapitao ga odkuda me poznaje, a on odgovori sa fudbala. Zapitao sam ga gde je igrao, a on mi odgovori da nije igrao nigde, već je i on iz Novog Bečeja, a tamo me sa fudbala poznaje. Zapitam ga za prezime, on reče Holjevac. Kažem mu da nisam čuo da to prezime postoji u Novom Bečeju. Zapitam ga gde im je bila kuća, a on odgovori u Novom selo u Vranjevu. Kad sam čuo da je rođen 1927. godine tj. da je deset godina mlađi od mene ja sam mu odgovorio: ’’ Vi mlađi poznajete nas starije, ali mi stariji zaboravljamo fizionomije vas mlađih.’’ Zapitam ga šta radi u Pančevu, a on ispriča sve svoje funkcije: ’’ Direktor sam graševiskog preduzeća, član sam Gradskog komiteta partije i predsednik Sreskog sindikalnog veća.’’ Čim sam sve to čuo odmah sam video o kakvom se čoveku radi, pa su se kasniji naši susreti završavali samo na pozdravu. To je njemu smetalo, jer je smatrao da ja ’’ takvoj veličini’’ treba da se dodvorujem, a ja gord.

Ponovo u Beogradu

Udruženje stakla i keramike Jugoslavije od 15.VII 1958-01.IX 1959. godine

Kad sam se već pomirio da nemam šanse da pređem u Beograd, tj. Da dobijem stan u beogradu, jer službu nije bilo teško dobiti, meni se sreća iznenadno javila. Podpredsednik Savezne industriske komore Ing. Vlada Vujović, koji me je znao još iz Ministarstva industrije, nazvao me je preko telefona i ponudio mi da budem sekretar Udruženja stakla i keramike. Oni spajaju bivša odvojena udruženja Industrije stakla Jugoslavije i udruženje keramičke industrije Jugoslavije, pa ne bi hteli da ni jedan od ranijih sekretara ta dva udruženja bude sekretar, novog spojenog Udruženja.

Industrijska Savezna Komora od 01. XI 1959 do odlaska u penziju 1. oktobra 1977.

U Saveznu industrisku komoru došao sam 1. septembra 1959. Za savetnika u Odelenju investicija. Predsednik Komore Nikola Džuverović, koji me je poznavao još iz Ministarstva lake industrije, obećao mi je dvosoban stan. Tražio sam preko svih svojih poznanika, ali u društvenom ili zadružnom sektoru nisam mogao da obezbedim kupovinu, a na privatni sektor nisam ni pomišljao.

Videvši da od stana neće biti ništa odlučio sam se da decembra 1959. Godine pređem u Skoplje. Tamo mi je jedan od mojih drugova obezbedio mesto za direktora Republičkog centra za produktivnost rada NR Makedonije. Dogovorio sam se kad ću doći da se o svim detaljima sporazumem sa Naumom Naumovskim koji je bio član Politbiroa Partije Makedonije.

Direktor biroa komore u Budimpešti

Za direktora Komercijalno-tehničkog biroa komore sa sedištem u budimpešti izabran sam krajem januara 1967. godine.

Kancelarije Biroa bile su u zgradi naše Ambasade u Budimpešti. Moj dolazak dočekan  je od Ambasadora Dr. Dušana Čalića, Srbina iz Hrvatske, koji je verno i sa svom odanošću služio Hrvatskoj, pa je u meni video uljeza, koji je potisnuo jednog Hrvata koji se, do mog dolaska, nalazio kao predstavnik Komore u Budimpešti. Razume se takav stav su prihvatili i svi poltroni u Ambasadi: Mladen Žiža, kao ekonomski savetnik, njegov ataše Milan Drnjević po ocu Hrvat i majci Mađar jedan rođeni poltron, ali vredan i inteligentan, što nije bio slučaj sa Žižom. Konzul Martinović Zoran, udbaš koji ništa drugo nije znao nego da u svakom čoveku vidi sumnjivog podanika Jugoslavije, a još gori je bio njegov činovnik, Čeda Bajić, bivši milicioner iz Novog Kneževca, Sente i Subotice.

Privredna Komora Jugoslavije

Vratio sam se iz Budimpešte sa položaja direktora Komercijalno tehničkog biroa 30. Juna1970. Godine. Javio sam se na dužnost u Komori 1. Jula 1970. Godine potpredsedniku Stojanu Milenkoviću za raspored na novo radno mesto. Upozorio sam ga da ja ne želim da dokazujem da sam Srbin i da sam vojvođanski kadar, jer „ključevi“ mene ne interesuju, već da po svojoj stručnosti dobijem odgovarajuće radno mesto.

Postavljen sam za sekretara Sekretarijata za saradnju sa SEV-om. Na tom poslu sam ostao do 1975. Godine, kada je taj sekretarijat pripojen Sekretarijatu za saradnju sa socijalističkim zemljama. Postao sam sekretar tog novoformiranog sekretarijata, na kom sam mestu ostao sve do odlaska u penziju.