Drugi svetski rat bio je najstrašniji i najkrvaviji period dvadesetog veka. Ovaj veliki sukob nepovratno je izmenio istorijske tokove Evrope i sveta, a njegovi odjeci prisutni su i danas. Razvoj i agresiju fašizma bilo je teško zaustaviti, ipak, najvećem zlu do sada viđenom u istoriji sveta, na put su stali antifašistički borci sa svih strana sveta.
Katolici Novog Bečeja do 1747. godine, a u to vreme ih je bilo ukupno šezdeset osam raznih nacionalnosti: Mađara, Nemaca i Hrvata (lađara), nisu imali svoju bogomolju niti sveštenika. Pripadali su parohiji u Velikom Bečkereku gde su odlazili na bogosluženja, a tamošnji sveštenik je obavljao sahranu i druge za religiju vezane običaje.
Novi Bečej i Vranjevo nisu imali mnogo višespratnica, ali to ne znači da su samo te kuće na sprat bile lepe. Vredne su sećanja i mnoge prizemne zgrade od kojih dobar deo i danas postoji.
Ondašnji, u mnogo čemu skroman čovek, umeo je da ceni i da uživa u svemu lepom što ga je okruživalo. Otuda imućniji ljudi kada su gradili kuće, nisu želeli da im one budu samo velike i udobne i da time ispoljavaju bogatstvo domaćina, mada nije ni to zanemarljivo, nego je za njih i njihove porodice bilo isto tako važno da im kuće budu lepe. Manje se vodilo računa o fukcionalnosti kad je bila u pitanju lepota kuće.
Iz ovog posleratnog perioda, prvi koga treba spomenuti je dugogodišnji upravnik novobečejske pošte Živa Tapavički, rođen 1923 u Elemiru. Po završetku školovanja zapošlјava se u kikindskoj pošti. Kasnije, 1949. godine, prelazi u Mokrin i stupa na mesto upravnika tamošnje pošte. Sledeće radno mesto mu je pri kikindskoj pošti, gde radi kao upravnik saobraćajne pošte pri železnici. Sa tog položaja, kao iskusni poštanski službenik, dolazi u Novi Bečej 1955. godine i preuzima radno mesto upravnika pošte od Olgice Sudarski, rođene Milankov.
U vreme završetka prvog svetskog rata i posedanja krajeva preko Save i Dunava, u trenutku ulaska srpske vojske u Suboticu, u Beogradu je 13. novembra 1918. godine potpisan Ugovor o primirju između predstavnika srpske i mađarske vojske. Tim ugovorom predviđeno je koje će krajeve, koji su do tada bili u sastavu Mađarske, zauzeti srpska vojska. Ugovor je, u stvari, potvrdio već uspostavljeno stanje. Srpska vojska je zauzela teritoriju obeleženu linijom: Oršava — Mehadija — Karansebeš — Lugoš — Arad na istoku, rekom Moriš do Segedina i dalje Segedin — Baja — Pečuj — Barč na severu.
Kao retko u kome vojvođanskom mestu, u Novom Bečeju je postojala velika razlika u imovnom stanju zemljoradnika. Veliki deo zemlje bio je u rukama nekoliko veleposednika i 250-300 imućnih Srba i dvadesetak imućnih Mađara. Ostalo poljoprivredno stanovništvo je, najvećim delom, bilo bez zemlje ili sa 3-4 jutra.
Veleposednicima Ivanoviću, Rohonci i Šojmošu, sprovedenom agrarnom reformom posle prvog svetskog rata, oduzeto je obradivo zemljište i podeljeno seljacima Srbima. Veleposednicima je ostavljeno 500 jutara obradive zemlje i neograničena površina pod pašnjacima i ekonomskim zgradama.
Novi Bečej je bio sresko mesto. Ovom srezu pripadala su još i sela: Vranjevo, Beodra, Dragutinovo (Beodra i Dragutinovo danas čine Novo Miloševo), Kumane, Melenci, Torda i Taraš. Po veličini od 812 km2 i 48.449 stanovnika srez je spadao medu desetak većih, od ukupno 38 srezova Dunavske banovine, koja je u prvo vreme u svom sastavu imala pored današnje Vojvodine i hrvatski deo Srema i Baranju.
Sela koja su pripadala novobečejskom srezu nisu samo u administrativnom pogledu bila vezana, već su prvenstveno privredno bila upućena na Novi Bečej. Bez takve ekonomske zaleđine tadašnja živost Novog Bečeja ne bi mogla da se zamisli.
(1875. - 1944.)
U Nоvоm Bеčејu оd krаја XIX vеkа pа dо krаја XX vеkа pоstојаlе su dvе štаmpаriје. Јеdnа štаmpаriја је bilа vlаsništvо Brаnkа Pеcаrskоg iz Vrаnjеvа. Drugа је bilа filiјаlа kikindskе štаmpаriје Јоvаnа Rаdаkа, kоја је kаsniје prеšlа u rukе Gigе Јоvаnоvićа. Pоslе zаvršеtkа Drugоg svеtskоg rаtа, Giginа štаmpаriја prеlаzi u društvеnu svојinu pоd nаzivоm "1. mај" i rаdi svе dо krаја XX vеkа.
…pоčinjе njеgоvim dоlаskоm u Nоvi Bеčеј. Gоdinа kоја tо оbеlеžаvа је 1898. Gigu tаdа u Nоvi Bеčеј dоvоdi Јоvаn Rаdаk, štаmpаr iz Kikindе, kојi оtvаrа filiјаlu svоје štаmpаriје i knjižаrе. Gigi је pоvеriо rаd u knjižаri i štаmpаriјi, štо је učinilо dа Gigа stеknе znаnjе i iskustvо u оvim pоslоvimа, оsаmоstаli sе, prеuzmе Rаdаkоvu knjižаru i štаmpаriјu, tе pоstаnе njеn vlаsnik.
Za kraj Paulininog akademskog i uopšte beogradskog perioda trebalo bi pomenuti i crteže, iako su oni često bili sastavni deo njenog pripremnog procesa za neki akt. No, kao zasebnom umetničkom delu Paulina im je takođe poklanjala veliku pažnju. Ona je jednostavno volela da crta i bila je dobra u tome.
Jovan Knežević-Caca, osnivač prvog srpskog pozorišta, rođen je u Vranjevu 26. septembra 1818. godine. Otac mu je bio Mojsije, trgovac i majka Sofija, domaćica.
Posle završene osnovne škole u Vranjevu, odlazi u Kečkemet na dalje školovanje. Tamo je završio šest razreda latinske škole što je, za tadašnje prilike, bilo solidno školsko obrazovanje.
U vreme osnivanja diletantske družine u Novom Bečeju (1830), što je bio izuzetan događaj, Knežević je imao dvanaest godina i baš tada se pripremao za odlazak na školovanje u Kečkemet.
Ugostiteljstvo je takođe predstavljalo značajnu privrednu oblast u Novom Bečeju. Pored tridesetak vlasnika kafana čije su porodice živele od prihoda od ove delatnosti, tu su bili i dvadesetak stalno zaposlenih radnika (kelnera, kuvarica, čistačica i dr.), a dvadesetak porodica je imalo delimične prihode iz privremeno zaposlenih u ugostiteljstvu subotom i nedeljom. Takođe je iz prihoda ostvarenih u ugostiteljstvu živelo desetak porodica muzičara, kojima je muzika bila jedino zanimanje i bar još tridesetak kojima je muzika bilo dopunsko zanimanje odnosno dopunski izvor prihoda.
Draginja Ružić Popović, rođena 2. oktobra 1834. godine u Vranjevu, od oca Luke, svešteniika i majke Milice, domaćice.
Posle očeve smrti, našlo se u prvoj generaciji glumaca Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, sedmoro dece (pet kćeri i dva sina) sveštenika Luke Popovića iz Vranjeva, Draginja je prva otišla 1860. godine u Srpski Čanad i stupila u tamošnju diletantsku družinu.
Na severoistočnom delu sadašnjeg hatara sela Vrenjeva, iznad Kerekto-a, izdvajao se jedan ogranak Tise, koji je krivudao prema jugu, da bi se ispred velikog magazina, verovatno gde su današnji ostaci bare "Venecije" ulio u matični tok Tise. Nekada je taj rukavac bio plovan. Ostaci tog rukavca se nazivaju Mali Begej. Na levoj strani Malog Begeja prostirala se pustara Vran, taj se deo danas naziva Vranjak. Tu je postojalo naselje još iz bronzanog doba, a za vreme Turaka tu su živeli Srbi pastiri. Vranova je 1771. godine u periodu požarevačkog mira imala trinaest domova.
Kako bi osvetili pohapšene i pobijene rodoljube, aktivisti Narodnooslobodilačkog pokreta počeli su da pripremaju likvidacije nekoliko istaknutih ličnosti policije. Neko je, međutim, odao planove policiji, pa je plan propao. Otkrivanje ovog plana dovelo je i do hapšenja jednog od najpoznatijih organizatora revolucionarne aktivnosti u Banatu – Serva Mihalja. Za njega je napisano da je “od primanja u partiju 1920. pa sve do svoje smrti na banjičkom strelištu bio u prvim redovima radničke klase.
Kulturno - zabavni život odvijao se najvećim delom u kafanama. Skoro sve kafane su imale sale u kojima su se nedeljom i praznikom održavale igranke i razne priredbe. Zabave su se održavale počev od novembra, kada prestanu poljoprivredni radovi, pa do kraja februara - skoro svake nedelje. Organizatori su vodili računa da se, zbog posete, ne održavaju istovremeno dve ili više uzabava. Izuzetak su predstavljali veliki verski praznici Božić i Uskrs, kao i Nova godina, kada svako želi da iskoristi te dane da priredi odgovarajuću zabavu svojim članovima, ako se radi o nekom društvu, ili da obezbedi zabavu svojim inače stalnim posetiocima igranki.
Revizija novije istorije Srbije i restauracija kapitalizma počinju dolaskom na vlast Slobodana Miloševića, ali se radikalizuju posle petooktobarskih promena 2000. Da bi ovaj poduhvat bio izvršen, neophodno je bilo da se iz kolektivnog i individualnog sećanja izbrišu sve vrednosti i događaji koji su u prošlosti osporavali kapitalizam.