
Tragovi
Pošao sam u drugi razred osnovne škole kad smo počeli da spremamo program za školsku priredbu. Učestvovala su sva četiri razreda. Naš razred je trebalo da spremi dve recitacije. Jednu Radiša, a jednu ja. Pripremali smo se odvojeno, svaki razred posebno, sve do nekoliko dana pred priredbu. Onda smo se svi zajedno našli na pozornici.
Za razliku od Radiše, koji nije do tada učestvovao ni na jednoj priredbi, ja sam u prvom razredu imao neku ulogu. Nije to bio veliki tekst, ali sve jedno, ma koliki da je bio, računao se u iskustvo.
Možda baš zbog toga što je bio kratak i danas ga se sećam: »A ja ću u zoru cveće da zalivam na prozorima što je-u tome uživam.«
Istina, nije bilo samo to. Gledao sam ja i prave glumce. Prvog maja, prve ili druge godine posle oslobođenja, na otvorenom prostoru, u šumi Gradišta, skovanih od trupaca topole, bilo je pet-šest pozornica. Na svakoj se igralo. Igralo se ceo dan. Šta? Ni danas ne znam. Mislim da se na jednoj igrao Cankarev »Sluga Jernej i njegovo pravo«, a šta još, to ne znam. Pedesetak metara dalje, a možda i bliže, tekla je Tisa. Bilo je divno. Stajao sam kraj jedne pozornice, a zatim odlazio do druge i tako sve do večeri, kao da sam znao da će mi sve to biti potrebno već posle nekoliko meseci...