Posle oktobarske revolucije, marta 1920. godine smešten je u Novi Bečej Harkovski institut — Ruska srednja ženska škola s internatom. Rešenjem Ministra prosvete Kraljevine Jugoslavije SN Br. 11539, od 10. VIII 1922. Institut je podignut na stepen osmorazredne ženske gimnazije, s pravom mature po propisima važećim za srednje škole u Jugoslaviji. Nastavni jezik u Institutu bio je ruski. Institutom je upravljala Državna komisija Kraljevine Jugoslavije za ruske izbeglice. Institut je izdržavalo i nadziralo Ministarstvo prosvete.
Pored Ženske ruske gimnazije — Harkovskog instituta, Novi Bečej je od 1924. imao i osmorazrednu — ili kako se to tada nazivalo — potpunu gimnaziju. Njen puni naziv je bio: »Privatna s pravom javnosti mešovita puna realna gimnazija u Novom Bečeju«. Ta gimnazija imala je ista prava kao državne gimnazije s tom razlikom što je izdržavanje išlo manjim delom na teret opštine, a većim na teret porodica učenika. Visina školarine zavisila je od visine poreza učeničkih roditelja. Siromašni učenici su bili oslobođeni školarine, ali takvih je bilo vrlo malo, jer sirotinja je jedva čekala da dete poodraste i da ga zaposli kod gazda, ili da ih daju za šegrte i da se tako oslobode izdržavanja.
Novi Bečej je imao vrlo skromnu izdavačku aktivnost, iako je imao, prilično rano, ljude visokih intelektualnih kvaliteta. Takva situacija je možda doprinela da oni napuštaju Novi Bečej i stvaraju u drugim većim kulturnim centrima u kojima su imali više podrške i lakše dolazili do izvornog materijala.
Vojvodina je zbog čestih seoba i ratnih sukoba bila, možda baš zbog toga, područje raznih epidemija kao što su kuga, difterija, srdobolja, boginje, trbušni tifus, pegavac, malarija i dr. Zbog toga je pitanje uređenja zdravstvene službe bilo važnije nego za bilo koju drugu oblast Austrijske monarhije.
U slikarstvu, arhitekturi pa i u književnosti sačuvano je bogato nasleđe iz srednjeg veka. Otuda i činjenica da je srpsko slikarstvo u krajevima današnje Vojvodine, pustilo duboke korene već polovinom osamnaestog veka da bi, pri kraju toga stoleća, dostiglo takve razmere da se taj period smatra nekom vrstom renesanse kod Srba. U slikarstvu je vojvođansko srpstvo imalo umetnike, sa završenim najvišim školama toga doba, kada brojnije susedne nacije: Mađari, Rumuni i Bugari još i ne pomišljaju na svoje slikarstvo.
U drugoj polovini devetnaestog veka bilo je, verovatno, opšta pojava, da se sport javlja kao potreba koja upotpunjuje tokove kapitalističkog načina privređivanja. Jahanje, lov i konjske trke kao i mačevanje bili su sportovi i prethodne društveno-ekonomske formacije — feudalizma, ali su se njime bavili kao i u doba robovlasništva samo oni ekonomski najpovlašćeniji.
Jovan Knežević-Caca, osnivač prvog srpskog pozorišta, rođen je u Vranjevu 26. septembra 1818. godine. Otac mu je bio Mojsije, trgovac i majka Sofija, domaćica.
Posle završene osnovne škole u Vranjevu, odlazi u Kečkemet na dalje školovanje. Tamo je završio šest razreda latinske škole što je, za tadašnje prilike, bilo solidno školsko obrazovanje.
U vreme osnivanja diletantske družine u Novom Bečeju (1830), što je bio izuzetan događaj, Knežević je imao dvanaest godina i baš tada se pripremao za odlazak na školovanje u Kečkemet.
Draginja Ružić Popović, rođena 2. oktobra 1834. godine u Vranjevu, od oca Luke, svešteniika i majke Milice, domaćice.
Posle očeve smrti, našlo se u prvoj generaciji glumaca Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, sedmoro dece (pet kćeri i dva sina) sveštenika Luke Popovića iz Vranjeva, Draginja je prva otišla 1860. godine u Srpski Čanad i stupila u tamošnju diletantsku družinu.