Na duhovni život Novobečejaca i Vranjevčana, pored ekonomske osnove, uticali su tokom vekova razni politički, verski i drugi momenti. Zahvaljujući ekonomskoj moći, koja je preduslov i osnovni podstrek za razvoj nadgradnje u kojoj kultura zauzima važno mesto, Novi Bečej i Vranjevo imali su, sve do polovine devetnaestog veka, izuzetne uslove.
Prilično iscrpne podatke o novobečejskoj tvrđavi izneo je istoričar Rudolf Šmit u svojoj studiji — Grad Bečej — objavljenoj u Glasniku Istorijskog društva 1939. godine. Za taj svoj rad Šmit je, pored drugih istorijskih izvora, uglavnom koristio arhivski materijal Kriegsarchiv-a iz Beča. U tom se arhivu, između mnoštva drugih podataka, čuva i nacrt (plan) tvrđave Bečej sa svim podacima, koji je izradio inženjerski kapetan Johan Kristijan de Kolet neposredno pre početka rušenja bečejske tvrđave marta 1701. godine.
Jedan od najstarijih spomenika kulture u ovom kraju su ruševine monumentalne crkve Arače (udaljena oko dvanaest km od Novog Bečeja i Vranjeva u pravcu severo-istoka). Smatra se da sadašnji očuvani ostaci potiču od crkve izgrađene 1228. godine, ali da je ona podignuta na mestu gde je već, između devetog i jedanaestog veka, postojala crkva, o čemu svedoče fragmenti dekorativne plastike s motivima trostruke pletenice.
Ne zna se gde je bila prva crkva u Vranjevu, ali se pretpostavlja da je takva crkva ili bogomolja postojala još od 1743. godine. Te godine osvećeno je platno — antimins od strane mitropolita tamiško-lipovskog-Georgija Popovića, za službu u hramu Sv. Jovana Preteče u šancu Bečej. Pogrešno je da je antimins za crkvu u Bečeju, jer u Novom Bečeju već je do tada postojala mala crkva (manastir), koja je imala svoj atimins i koja je bila posvećena sv. Nikolaju, a uz to Bečej i nije bio šanac. Taj antimins mogao se odnositi samo na šanac Vranjevo i čuva se u riznici temišvarske eparhije.
Luteranska crkva skromnijih dimenzija, po svojoj veličini bila je u skladu s brojem pripadnika te veroispovesti. Evangelisti se prvi put spominju u Novom Bečeju 1820. godine. Tada se između ostalog iznosi da je broj pripadnika u Aradac: 1.459 i u filijalama tamošnje crkve u Elemiru, Melencima, Novom Bečeju i Kikindi 246 vernika.
Jevrejska crkva (sinagoga) izgrađena je 1865. godine, a nalazila se u Ulici Žarka Zrenjanina br. 16. Do nje je bila i zgrada gde je stanovao kantor (pomoćnik rabina). Sinagoga je bila skromnijih dimenzija i odgovarala je broju vernika iz Novog Bečeja i okolnih sela, koja su pripadala novobečejskom srezu. Izgled joj je bio jednostavan i skroman, a i unutarnji izgled je bio jednostavno opremljen.
Katolici Novog Bečeja do 1747. godine, a u to vreme ih je bilo ukupno šezdeset osam raznih nacionalnosti: Mađara, Nemaca i Hrvata (lađara), nisu imali svoju bogomolju niti sveštenika. Pripadali su parohiji u Velikom Bečkereku gde su odlazili na bogosluženja, a tamošnji sveštenik je obavljao sahranu i druge za religiju vezane običaje.
Osamdesetih godina devetnaestog veka osetila se velika potreba za produžnim školovanjem i sve više dece odlazi na školovanje van Novog Bečeja. Pretpostavlja se da nastava u novobečejskim osnovnim školama nije bila na nivou koji je obezbeđivao uspešno savladavanje nastavnih programa i gimnazijama i građanskim školama. Zbog toga, Jevreji, po uzoru na svoje sunarodnike iz Velikog Bečkereka, osnivaju svoju osnovnu školu. Podignuta je školska zgrada do same sinagoge na uglu Ulice Hajduk Veljka i Žarka Zrenjanina.
Katolici u Vranjevu nisu imali svoju parohiju sve do 1880. godine. Imali su filijalnu crkvu koja je potpadala pod parohiju u Novom Bečeju. Crkve nisu imali, a na molitvu su se skupljali u bogomolji koja je bila u kući Feješ Janoša do same današnje katoličke crkve u Vranjevu. Tek 1881. izgrađena je mala crkva na meslu gde je današnja plebanija katoličke crkve. Ta zgrada kako je onda izgledala, takva je i danas.
Na crkvi stoji godina izgradnje — 1774, što ne odgovara stvarnosti. Taj datum potiče iz 1871. kada je crkva popravljana, a nađen je 12. septembra 1931. Tada je Novi Bečej i okolinu zahvatio orkan, koji je naneo velike štete i odneo dvadesetak ljudskih života. Potopljena je lađica koja je saobraćala između Starog i Novog Bečeja i tom prilikom se utopilo u Tisi više od dvadeset lica. Tada je srušen i vrh pravoslavne crkve u Novom Bečeju.
U jabuci srušenog dela tornja nađena je limena kutija puna ulja u kome je bio list hartije na kome je pisalo:
Nema podataka o nastanku škola u Novom Bečeju ni u opštinskim, ni u crkvenim dokumentima, pa su sveštenici, početkom dvadesetog veka, pokušali da na osnovu usmenih kazivanja da dođu do najstarijih vremena — od kada su škole osnovane i počele s radom. U tom su malo uspeli, jer su se sećanja protezala najdalje do polovine devetnaestog veka. Zbog toga smo prinuđeni da koristimo opšte podatke o školama u Banatu, jer se među tim podacima pominje postojanje, ali ne i godina nastanka, škole u Novom Bečeju i Vranjevu.
Građanska škola je u Austro-Ugarskoj imala za cilj da sprema mlade ljude za rad u privredi. Za razliku od niže gimnazije koja je davala znanje koje se moralo nadopunjavati daljim školovanjem, u građanskoj školi nastavni programi bili su tako podešeni da daju zaokruženu obuku. Mladi ljudi sa završenom građanskom školom sticali su znanje koje im je omogućavalo da se, pri uključivanju u zanat i trgovinu lakše snalaze.
O osnovnoj školi u Vranjevu se saznaje tek 1768. godine iz popisa škola. Učitelj je bio Sava Stojković, a i u protokolu matice krštenih u Vranjevu uvedeno je 1773. godine novorođenče Save Stojkovića, magistra. Za školu se navodi da spada među bolje srpske škole, jer je imala osamnaest učenika, a u njoj se učilo, pored čitanja i pisanja, i veronauka i računanje.
Posle oktobarske revolucije, marta 1920. godine smešten je u Novi Bečej Harkovski institut — Ruska srednja ženska škola s internatom. Rešenjem Ministra prosvete Kraljevine Jugoslavije SN Br. 11539, od 10. VIII 1922. Institut je podignut na stepen osmorazredne ženske gimnazije, s pravom mature po propisima važećim za srednje škole u Jugoslaviji. Nastavni jezik u Institutu bio je ruski. Institutom je upravljala Državna komisija Kraljevine Jugoslavije za ruske izbeglice. Institut je izdržavalo i nadziralo Ministarstvo prosvete.
Pored Ženske ruske gimnazije — Harkovskog instituta, Novi Bečej je od 1924. imao i osmorazrednu — ili kako se to tada nazivalo — potpunu gimnaziju. Njen puni naziv je bio: »Privatna s pravom javnosti mešovita puna realna gimnazija u Novom Bečeju«. Ta gimnazija imala je ista prava kao državne gimnazije s tom razlikom što je izdržavanje išlo manjim delom na teret opštine, a većim na teret porodica učenika. Visina školarine zavisila je od visine poreza učeničkih roditelja. Siromašni učenici su bili oslobođeni školarine, ali takvih je bilo vrlo malo, jer sirotinja je jedva čekala da dete poodraste i da ga zaposli kod gazda, ili da ih daju za šegrte i da se tako oslobode izdržavanja.
Novi Bečej je imao vrlo skromnu izdavačku aktivnost, iako je imao, prilično rano, ljude visokih intelektualnih kvaliteta. Takva situacija je možda doprinela da oni napuštaju Novi Bečej i stvaraju u drugim većim kulturnim centrima u kojima su imali više podrške i lakše dolazili do izvornog materijala.
Vojvodina je zbog čestih seoba i ratnih sukoba bila, možda baš zbog toga, područje raznih epidemija kao što su kuga, difterija, srdobolja, boginje, trbušni tifus, pegavac, malarija i dr. Zbog toga je pitanje uređenja zdravstvene službe bilo važnije nego za bilo koju drugu oblast Austrijske monarhije.
U slikarstvu, arhitekturi pa i u književnosti sačuvano je bogato nasleđe iz srednjeg veka. Otuda i činjenica da je srpsko slikarstvo u krajevima današnje Vojvodine, pustilo duboke korene već polovinom osamnaestog veka da bi, pri kraju toga stoleća, dostiglo takve razmere da se taj period smatra nekom vrstom renesanse kod Srba. U slikarstvu je vojvođansko srpstvo imalo umetnike, sa završenim najvišim školama toga doba, kada brojnije susedne nacije: Mađari, Rumuni i Bugari još i ne pomišljaju na svoje slikarstvo.