Ljubav prema zavičaju bila je u meni, posebno naglašena još od najranijeg detinjstva. Nezaboravno mi je i bolno sećanje, kada sam u svojoj četrnaestoj godini (1931) morao, zbog školovanja, da se preselim iz Novog Bečeja u Zrenjanin (tadašnji Veliki Bečkerek). Tamo sam stanovao zajedno sa svojoj sestrom i još tri učenika, nešto starijih od mene.
Prvi dan odvojenosti od kuće, od Novog Bečeja i svih milih i dragih, još je nekako protekao u miru. Ali, kada sam uveče legao, znatno kasnije nego što sam to činio u roditeljskoj kući, noć se odužila i prosto postala beskrajna. Mislim, da dužu noć nikada dotle, ni posle toga, nisam doživeo. Prevrtao sam se po krevetu, nekoliko puta ustajao da pijem vode, ali san nije dolazio. Nisu me napuštale misli o salašu, gde sam uz roditelje rastao, o Tisi, o Gradištu, o mestima gde sam provodio najlepše i nezaboravne dane svoje mladosti. Sve do jutra nisam oka sklopio.